Bijeg/VIII.

Bijeg — VIII.
autor: Milutin Cihlar Nehajev

Pusta zgrada gimnazije oživjela opet. Djeca se skupljala na prvi pohod u crkvu da zazovu Božju pomoć za novo školsko ljeto. U zbornici govorilo se živahno; kolege sastadoše se poslije praznika; upisivanje novih đaka, razdioba vremena i ispiti dadoše dosta povoda žurbi, raspravama, pisanju i trčanju po hodnicima.

Andrijašević je pospan, umoran od probdjevene noći, sjedio uz svoju ladicu u zbornici i upisivao đačka imena u nove kataloge. Rajčić, sjedeći njemu nasuprot, ponavlja glasno svako ime i primjećuje svoje opaske. Đuro se pričinjao da je zaposlen i zadubljen u svoj posao; Maričića koji je jučer ravnatelju predao poslove i izvijestio ovoga o događajima kroz praznike, nije Đuro htio da pogleda; na pozdrav Žuvićev odgovorio je okrenuvši glavu. Osjećalo se da je u sobi sakupljeno više ljudi od kojih se neki ne vide rado; svi su zato govorili prebučno, vrzli se amo - tamo i nastojali prekriti te opreke.

Uđe ravnatelj i pozdravi sve ljubazno, kao uvijek, sa "dragi kolega". Gračara pohvali da je udebljao, Žuviću izjavi svoju čestitku prigodom promaknuća, Rajčiću donese glas da su kod visoke vlade bili zadovoljni njegovom posljednjom preradom. Ustavi se i kod Andrijaševića zapita ga kako je sproveo praznike.

- Hvala, tako, kako se već dalo.

- Znam, znam - vi imate sigurno dosta posla s ispitom. A i zabavljali ste se, kako čujem, priređivali pače i za druge zabave...

Đuri se prividi da je ta izreka imala biti početak nekog dužeg razgovora, pa ne odgovori ništa.

Upravo uto uđe Lukačevski, u novom odijelu, svjež i veseo. Protiv svoga običaja pozdravi sve dosta živahno, izmijeni par riječi s ravnateljem i obrati se odmah k Đuri.

- Bio sam vani, dragi moj, - ah, sasvim sam se osvježio.

I odmah stane pričati doživljaje s putovanja koje nije išlo dalje od Graza i Beča, ali se vidjelo da za Lukačevskoga vrijedi gotovo kao put oko svijeta.

- A vi?

- Jednako, dosadno.

- Gle, gle - a meni su pripovijedali da ste postali pravi junak dana ovdje. Čuo sam i za vaše posjete kod direktora fabrike; lijepo, lijepo.

"Što on hoće time da kaže?" - pomisli Đuro.

Zvono zazvoni; valjalo se spremiti u crkvu.

Andrijašević se mahinalno postavi uz svoj lanjski razred, ne misleći na to da još nije uređeno tko ima biti razrednikom u pojedinom razredu za ovu godinu.

Lukačevski odmah dođe do njega i pridruži mu se na putu u crkvu.

- Vi stojite uz vaše lanjske đake; ne mislim da će vam ih ove godine dati.

- Meni je svejedno.

- Neće vam dati ni drugih, kako mi se čini. Zamjerili ste se.

- Ja? Komu?

- Svima. Znate da su se ozbiljno spremali k biskupu da protiv vas nešto poduzme kod vlade. Niste bili oprezni. Ona historija sa zabavom bila je sasvim suvišna.

- Bedasto mi je o tome i govoriti; ja s tom cijelom stvarju nisam imao nikakva posla.

- Ma kako to? Maričić je pripovijedao direktoru da ste bili vođa đaka, pače su vam i nazdravljali.

- Bilo je ovako: mene je gospođica Darinka molila da se primim upravljanja diletantske predstave i...

Đuro ukratko ispriča stvar.

- Gospođica Darinka nije vam učinila nikakvu uslugu. Uopće - ona se preslobodno vlada za ove ljude. U našim prilikama valja jako paziti na sebe.

- Ja ne vidim da ima kakav savez između vladanja gospođice Darinke i tih Maričićevih ogovaranja.

- Svejedno, čuvajte se nje!

- Ajte, molim vas (Andrijašević se nasmije); ako niste drugo donijeli sa svoga puta, to mi ne trebate pričati.

Lukačevskoga nije trebalo pozivati na to da pripovijeda što o svom boravku kroz praznike; on odmah stane istresavati sto dojmova i doživljaja. Đuri je njegovo pripovijedanje dosađivalo; bio je mamuran, pa ga je smetalo veselo raspoloženje Lukačevskoga, njegove oštre opaske, a osobito zadovoljstvo koje je virilo iz svake riječi.

"Pripovijeda kao da ja nisam nikad bio dalje od Rijeke. Je li to nadutost ili želja da me ljuti?"

Nije bilo ni jedno ni drugo; Lukačevski je naprosto osjećao veselje da može pripovijedati o pravom gradskom životu. Ali Đuru su nehotice bole njegove riječi, - bio je upravo sretan što su brzo došli do crkve.

Mladež se svrstala u redove, mlađi se stojećke poredaše u razrede, stariji sjedoše. Za profesore ostajahu otraga dvije prazne klupe; no Đuro opazi da će morati sjesti uz Žuvića (ostali bijahu se već namjestili), pa se zato prisloni uza stijenu, odmaknuvši se od kolega u tamniji kut.

U starodrevnu, negda fratarsku crkvu nije prodiralo mnogo svjetla. Tišina i zgusnut, ohladan zrak stvarahu drugi svijet, nimalo nalik na krasan dan vani. Zazvone zvonca, orgulje zabruje i služba počne. Dječji glasovi slože se u zbor, nesavršen i malo neskladan, no jednoglasnošću potpuno pristajući uz nenakićene stupove, uz izlizane ploče grobova senjskih plemića i biskupa, uz šapat pobožnih žena i polusvjetlo visokog, praznog prostora.

U zadnje doba više put je Andrijaševiću došla misao na utjehu vjere. Kao umjetnik i duša finih osjećaja uživao je u mističnosti službe, u ceremonioznosti svećeničkih kretnja, u strogosti crkvene glazbe. Ali nikad nije mogao da shvati savez između vjere i života; naučenjačko uvjerenje govorilo je protiv svake etične strane, a opet nije priznavao da zbilja može religija podati mir duši. Za običnog čovjeka, sa grubim i jednostavnim osjećajima - tako je umovao - može biti vjera i mnogo i sve; ali ja, filozof, što da ja tražim od boštva koje ne može iskrenuti toka događaja, jer su unaprijed određeni, što da obećam kad se moja volja podvrgava zakonima izvan mene za koje ni sam ne znam?

Nije bilo u njega ni truna agresivnosti, ni iskre volje da se opire vjerskim čuvstvima ili da ih komu otima. Nije zbilja držao ničim osobitim to što su se neki ljudi iz istoga malogradskoga društva sami sebi sviđali kao "slobodni mislioci" makar nisu imali ni o čem nikakvih misli. Ipak - svijet crkve bio mu je stran; pa tako i sad, prateći tok službe, zanimao se za svaku sitnicu, vidio nešto lijepo i veličajno u svetoj nekrvnoj žrtvi koja se svaki dan obnavlja - no ruke njegove nisu se sklapale na molitvu, srcu nije govorio svećenik.

Na čudo, i na malo nezadovoljstvo djece koja su očekivala samo "malu misu", pokaže se da će gimnazijski vjeroučitelj ovog puta protiv običaja govoriti propovijed. To Đuro odavno nije mogao da podnese: govorena riječ, upute za život smetale su ga, baš kao da bi netko u prelijepoj pjesmi ispustio jednu kiticu i ispričao je prozom. No iz prvih riječi uvjerio se da će današnja propovijed biti nešto osobito, bez tradicionalnih savjeta o školi i o dječjim pogreškama. Učitelj vjere uzađe na propovjedaonicu i najprije se kanda ispriča što na današnji dan, koji je obično posvećen jedino sazivu Duha svetoga, propovijeda.

"Ali, učenici dragi, prilike su tako ozbiljne, da moram prekinuti stari običaj. Lav ričući obilazi oko vas... leo rugiens, kako kaže Sv. pismo, i vreba na vaše duše..."

U petoj ili šestoj izreci razabralo se kamo cilja propovjednik. Govorio je o tom kako je đavao upotrijebio upravo mlada srca da posije svoje prokleto sjeme, zaveo neke mladiće da služe njemu i da još drugoga u njegovu službu mame. "Mamit će i vas, učenici moji, i zato vas moram ja, vaš duhovni otac, upozoriti na pogibao koja vam prijeti".

Slijedila je pripovijest o proglasu zagrebačkih đaka, koji je bio netom izazvao nepriliku sa zabavom. Andrijašević stane pažljivo slušati. Učitelj vjere govorio je oprezno, općenito; ali ipak bilo je dosta izreka u kojima se Đuri činilo da opaža oštricu protiv sebe. Zabave nije spominjao propovjednik, ali je dva - tri puta doviknuo mladeži da je "na žalost i u naš starodrevni grad došla ta kuga sa zapada". Dva - tri kolege i nehotice se okrenu prema Andrijaševiću, on opazi i poglede nekih starijih đaka.

"I ti, moj Brute! S njim sam se bar uvijek dobro slagao, njemu bar nisam ništa nažao učinio. On me drži neprijateljem - i što ću! - ja ne mogu da se perem".

Začas slušao ga Đuro kao da se nimalo ne radi o njem.

"Morao bi biti oprezniji moj kolega. Đaci to sigurno razumiju. I predobro. Naš će odnošaj postati nemoguć."

Pogledi koji su na nj bili upravljeni s više strana (možda i nije tako bilo, ali on je sam sebi sugerirao da ga i od ostalih pobožnika neki promatraju), postadoše mu neugodni. Zavuče se još više u tminu, i kad je svećenik svršio, iziđe van.

*

Na šetalištu nađe Darinku i Minku. Ove odmah opaze da je uzrujan i zapitaju za razlog.

- Ah, opet jedna nova glupost. - Đuro im ispripovjedi događaj u crkvi.

- Baš su se na vas bacili. Dosadni ljudi! Mjesto da su veseli što ste u našem mjestu.

Na Darinkine riječi javi se i Minka. Andrijaševiću se činilo da je u Minkinim riječima i pogledu iskrena žalost radi ove posljednje neprilike.

- No, ne trebate da me tako žalite. Mene se to samo načas dojmilo.

(Junak u Ždrenju - zazuji mu poruga u duši!)

- Znate što? - produži Darinka. Idemo baš šetati na obalu da vidimo kako će brbljati o tom.

Ali na to se Đuro nije dao skloniti. Jedino je obećao da će poslije podne k Minkinima na čaj.

- Mi ćemo se zabavljati za sebe, a oni neka govore što ih je volja! - reče Darinka s prkosom koji joj je izvrsno pristajao. - Uopće je najbolje ne pačati se ni u što. Dođite k nama - a za druge neka vas nije briga.

- Ja i sam vidim da na me ne djeluje dobro to društvo.

- Pa još ste lani bili s tim Lukačevskim - on je najgori od svih. Egoista, psuje sve - a kukavica, vidjet ćete da se neće za vas zauzeti kad bude trebalo.

- Gle, kako vi strogo o njem sudite. Milo za drago. Ni vi, čini se, niste njemu osobito simpatični.

- Što - da vam nije možda o meni što govorio?

- Ne, ne - odbije Đuro Darinkinu sumnju; - samo sam opazio da vas ne voli jako.

- Negda je već bilo drugačije - odvrati Darinka srdito. - Lukačevski me je prosio - zar vi to ne znate? Ja sam ga odbila; ne sviđaju mi se proračunani i samoživi ljudi.

"Ha - ha - ha!" nasmije se u sebi Andrijašević, i taj unutrašnji smijeh gotovo izbije na usne. "Moj hladni, suvereni Lukačevski! I kod njega sve umjetno - sve samo prikriveno, sve radi odbijene ljubavi. A meni je govorio čitave moralne propovijedi kako se profesori ne bi smjeli ženiti. Opareni mudrac! Komičan je i on!"

Novost o Lukačevskomu svidjela mu se. Kao da je sam za sebe našao neku ispriku i neko olakšanje u tom što je tako raskrinkao mir Lukačevskoga.

Poslije podne, kod Minkinih, razgovor se vrtio najviše oko propovijedi. Ravnatelj tvornice tješio je "gospodina doktora".

- Nemaju ozbiljnoga posla pa se zabavljaju tricama. Ne produciraju ništa. Da se bave kakvim radom iz kojega se zbilja nešto rodi - da makar od bilinskog lista smataju cigare koje se kasnije mogu prodati - vidjeli biste da im ne bi dolazila na um takva zanovijetanja.

Andrijaševića zadržaše i na večeri kod koje se gospođa direktorova iskazala tako, da se Đuro gotovo malo čudio zašto ga tako goste.

Poslije desete spremi se kući. Prolazeći mimo gostionice, opazi kroz prozor siluetu Lukačevskoga kraj stola; nije se mogao oteti da ne ode unutra.

"Taj će se nemilo začuditi kad mu ja danas otkrešem zašto toliko baja o svojim čvrstim principima. Neuspjela ženidba - eto ti cijele zagonetke!"

No uz Lukačevskoga sjedio je na veliko začuđenje Andrijaševićevo i ravnatelj gimnazije.

- O, vi danas, kako mi kaže gospodin kolega Lukačevski, kasnije amo. Mislili smo da vas i neće biti. A ja sam baš vas čekao.

- Gospodin ravnatelj govorio je sa mnom o današnjem događaju - razjasni Lukačevski.

- Dragi gospodine kolega, vi nećete zamjeriti ako i vama otmem čas vremena. Mislim da smijemo o tom govoriti pred kolegom Lukačevskim - započne ravnatelj sasvim ceremoniozno, snizivši glas.

- Molim.

- Ukratko, da prijeđem na samu stvar. Ne govorim, naravno, s vama kao pretpostavljeni - u tu svrhu sam i došao u ovaj lokal - nego vas sasvim kao kolega, kao prijatelj, pitam, što mislite poduzeti iza onoga... kako da rečem - incidenta danas u crkvi?

Đuri dobro dođe kelnerica koja se taj čas približila k stolu da pita, što želi.

- Čašu piva.

- Stvar nije tako laka, kako bi se možda mislilo, a osobito nije laka za me - ravnatelj stane lagano vaditi i otvarati škatuljicu voštanih šibica. - Hoćete li vi poduzeti kakve korake?

- Oprostite, ali ja ne shvaćam potpuno o čem govorite. Kakve korake trebao bih ili morao da poduzmem?

- Ja ne tajim - naglasujem - ja nimalo ne tajim da je sa strane vjeroučitelja učinjena pogreška. Moglo se mladež upozoriti na onaj poziv bez nekih aluzija. Da, ja to ne mislim poricati - i budite uvjereni, ja se neću žacati da na pozvanom za to mjestu učinim sve shodno kako se slični incidenti ne bi više opetovali. Meni je na srcu mir u zavodu, sporazum između kolega, sklad između mladeži i njenih nastavnika. Ja ni na koji način neću dopustiti da se taj sklad kvari, da se škodi - makar i ne iz zlih namjera - dobromu glasu koji zavod uživa. S te strane možete biti sasvim umireni. Ali sa vaše strane opet htio bih biti siguran da nećete učiniti ništa što bi moglo izazvati zapletaje.

- Gospodine ravnatelju, molim opet da mi oprostite, ali meni nije pravo jasno šta od mene hoćete.

- Ja neću ništa i ne tražim ništa od vas, dragi (riječi su iz ravnateljevih usta izlazile polako, kao da ih čita iz knjige u kojoj su štampane razmaknutim slovima), nego samo kao vaš kolega po zvanju i osim toga čovjek kojemu su jednako na srcu svi učitelji, molim da mi obećate da nećete bez mojega znanja učiniti nikakvih koraka.

- A kakvi bi to koraci mogli biti?

- Čuo sam danas da ćete tužiti stvar visokoj vladi.

- Ma to je ludo; ja danas nisam o tom ni s kim govorio; čitavo poslijepodne bio sam u gostima kod direktora fabrike.

Lukačevski se jedva vidljivo nasmije.

- Što je smiješno pri tom? - okrene se Andrijašević nervozno k njemu.

- Ništa, ništa - ja sam mislio na to kako ljudi odmah štogod iskombinuju...

- Nije potreba da skrećemo sa najvažnije točke. Ako niste govorili ni s kim, tim bolje. A ja vas kao prijatelj molim da ni ubuduće ne učinite ništa, prije nego što se sa mnom posavjetujete.

- To vam mogu obećati odmah. Meni je čitava stvar naprosto glupa. Niti sam imao posla sa đačkim pokretima, niti sam htio proti komu demonstrirati tim što sam upravljao onom zabavom. Ako su ljudi iz toga napravili aferu, bilo im prosto. Meni je to odviše smiješno a da se tim dalje bavim.

- Stvar je možda ipak nešto ozbiljnija; u građanstvu pojavilo se nezadovoljstvo - s vama. Mi ne smijemo da budemo elemenat koji razgrađuje; u ovom gradu ionako smo gosti, od danas do sutra.

("Uh, kad bi samo došlo to sutra!" - uzdahne Andrijašević u sebi.)

Ravnatelj stane i zapali cigaru.

- Kako sad stoji stvar, nema pogibli da se zamrsi kakav težak čvor koji kasnije ne bi bilo moguće rasplesti bez štete za sudionike. Ali moglo bi se dogoditi da se konflikt pojača - recimo - recimo (ravnatelj upre pogled ravno u Đuru) kakvim člankom ili dopisom u novinama...

- Nije u mojoj naravi da pišem anonimne dopise; a novine imadu pametnijeg posla nego da se bave tim tricama.

- To mi se sviđa, bravo, bravo. (Bra - avo, bra - avo, izgovarao je ravnatelj.) Dakle ja mogu biti siguran da će se s vaše strane ovaj incident svršiti na miru? Hvala, iskrena hvala. Riješili ste me velike brige; bit će velika vaša zasluga ako se dobar glas našeg zavoda ne bude mogao staviti u sumnju.

Andrijašević je s pravom nasladom pratio ravnateljeve riječi: "Baš ko da je na pozornici! Zbilja bi bila šteta da to ne bude opisano!"

Lukačevski se držao mirno i nije utjecao u razgovor. "Prezir ili strah?" mislio je Đuro. "Ako smijem vjerovati Darinki, Lukačevski se boji pokazati odviše da pristaje uza me"

"Smiješni su, strašno smiješni. To valja opisati, iznijeti, narugati im se od srca; i uza to pokazati svoje oružje".

Drugi dan sjedio je uza stol i pisao četvrti čin svoje komedije. Naslov Rat u Ždrenju učini mu se preslab; zato velikim slovima, baš voljko, na prvom arku napiše Revolucija u Ždrenju, komedija u četiri čina od Đure Andrijaševića.

*

Po gradu se tri dana nije ni o čem drugom govorilo nego o propovijedi. Andrijaševića su svi susretali nekako nenaravno; boravak u školi s kolegama postao je gotovo nemoguć, tako da je Đuro dolazio točno na svoje satove i odlazio odmah iz zgrade, ne govoreći ni s kim.

Ljutilo ga sve. I Rajčić, koji mu je sa komičnim patosom govorio o svom prijateljstvu i o tom kako će i on već jedanput "njima" pokazati (nije se dobro gledao s vjeroučiteljem); i trgovac Remoli, talijanskog podrijetla, koji je bio ljut na Maričića, "toga jezuita", pa zato se požurio da Andrijaševiću iskaže sažaljenje i ujedno preporuči svoga sina, poznatog nevaljalca u školi. Osobito pak dosađivao je Đuri umirovljeni učitelj Tramovac. Ovomu su lanjske godine dječaka istjerali iz konvikta i otada je strašno zamrzio na biskupa (koji, naravno, nije s tim imao ništa posla); morao je naime doći stanovati u Senj gdje se nije mogao toliko baviti lovom, jedinom stvarju koju je zbilja razumio. Tramovac je dva puta Đuru potražio u stanu, govorio o tom kako bi se trebalo organizirati da se "svi slobodniji elementi, svi ljudi koji znadu da živimo u 20. vijeku" slože na obranu protiv "popovske tiranije kojoj smo jedva mi učitelji oteli školu, pak sad hoće da uništavaju učitelja i profesora." Andrijašević ga se jedva riješio; bio mu je odvratan radi otrcanih fraza, polovične naobrazbe i neke posebne oholosti kojom je govorio o svojem zvanju (makar je kao odgojitelj svoje dijete odgojio sasvim zlo).

U četvrtak nije bilo obuke. Đuro je primio poziv Minkinih roditelja i pošao k njima. Dan je bio prekrasan, pa su mu htjeli pokazati amerikansku igru sa kuglama što ih je trebalo vući po tlu kroz željezne obruče, smještene na travniku direktorova vrta. Usred te zabave naiđe gimnazijalni podvornik i donese mu kartu od ravnatelja neka - ako ikako može - odmah dođe k njemu.

- To je odviše da me odavle zovu - pomisli i htjede da odbije. Ali ostali pogodiše da ravnatelj hoće s njim govoriti o nečem važnom i stadoše zahtijevati da ode; neće trajati dugo, a blizu je, pa će ga lako čekati koji čas.

Ravnatelj je šetao po svojoj sobi velikim koracima i baš bio leđima okrenut k vratima kad je Đuro ušao.

- Dobro da ste se odmah odazvali. Vrlo je važno što vam imam saopćiti.

Vidjelo se, ravnatelj je uzrujan. Zaboravio je pače svoje obične poze i nije se sjetio Đuri ponuditi da sjedne.

Pošao je ravno do svoga stola i uzeo u ruke novine Nova misao što su ležale na stolu.

- Kad sam u nedjelju navečer govorio s vama, držao sam da govorimo kao ozbiljni ljudi koji znaju što kažu i što obećaju. Đuru je taj oštri ton pogodio u živce. Srdio se što su ga zvali usred jednog mirnog popodneva, a sad još mu tako govori!

- Molim lijepo da izvolite pustiti na stran ovakve moralne opaske. Ja znam što sam govorio onda i znam što radim sada i uvijek.

- Vama se čini da je moj način govora odviše jasan, je li? Čudim se da vas to iznenađuje. Poslije ovoga - ravnatelj pruži mu pod nos Novu misao - mislim da nemate prava da mi zamjerite moju strogost.

- Poslije česa? Što?

- Kako - poslije česa? Što se pričinjate?

Đuro uzme mehanično novine i na prvoj strani opazi crvenom tintom sav išaran članak. Najnoviji skandal u crkvi. Pročita par izreka i shvati da se opisuje propovijed i napada na vjeroučitelja, na reakcionarce, ultramontance, grobare slobode itd. - u poznatom tonu.

- Tko je to pisao, molim vas?

- Ne znam.

- Ja neću pogriješiti ako pomislim da ste pisali vi ili bar netko tko je vama blizu.

- Izvolite, molim vas, govoriti tiše. Ja to nisam pisao - i ne znam tko je pisao. (Đuro se sav zacrveni i osjeti da mu krv navaljuje u glavu). Meni je svih tih ludorija dosta. Zovete me amo da mi pripovijedate o tom dopisu za koji nisam ni znao niti mi je stalo do njega.

- Ja sam vas zvao kao vaš pretpostavljeni... (ravnatelj saspe čitavu tuču službenih naputaka o svojim dužnostima).

- To je sve lijepo; samo ja vam ponavljam da nemam ništa posla s anonimnim dopisima i uopće ne znam čemu da dalje o tom govorim. Imam drugoga posla. Moj naklon!

Ravnatelj ostane s otvorenim ustima. Nije znao da li bi Đuru zvao natrag ili bi se stavio u pozu uvrijeđenoga i poletio za njim. Vidio je dobro da Andrijašević zbilja nije znao ništa o dopisu dok mu ga on nije pokazao; i to ga je gotovo ljutilo.

- Govori istinu, inače se nikako ne bi usudio ovako otići od mene i ne htjeti slušati svog šefa!

Gimnazijski sluga dobio je isto poslijepodne tri ukora.

*

Dan je bio pokvaren. Đuro se vratio k Minkinima, ali prijašnje dobre volje nije bilo. Nervozan i nemiran, htio je na svu silu da se svlada - i od toga je osjećao gotovo glavobolju.

Darinka i ostali pogodiše da se nešto dogodilo, ali se nisu ufali pitati. Zabava nije nikako išla od ruke; Đuro je napokon pod prvom izlikom nastojao da se odalji.

"Samo i drugima kvarim dobru volju! Kud god dođem, ljudi postaju nezadovoljni radi mene!"

Navečer, kad se spremao u gostionu, dođe k njemu Tramovac.

- Nisam htio doći po danu da nas ne opaze. Moramo raditi oprezno; neprijatelj je jak.

Iza beskrajnih fraza, pokupljenih po liberalnim dnevnicima, pokaže Đuri arak na kojem su se imali upisati članovi nove "liberalne čitaonice". Na arku nije bilo ničijeg imena.

- Zašto se niste sami potpisali?

- Ja... ja ne mogu prvi. Stvar je najviše nastala radi vas; vi ste profesor; direktor fabrike i trgovac Remoli vaši su prijatelji; tri tako ugledne osobe, te neka budu prve, onda ćemo doći mi drugi. A znate, ima svakakvih ljudi - dobro je biti oprezan; ja imam sina u gimnaziji. Kasnije, kad bude stvar javna, potpisat ću i ja.

- Nosite se kući...

- Što? Vi se ne ufate? Aha, valjda vas je ravnatelj što preplašio. Ne bojte se, ima nas nezadovoljnika mnogo. Sigurni smo za simpatije cijelog hrvatskog učiteljstva. A što ja nisam potpisao, ne mislite da ja ne doprinosim svoje: ja radim i više nego drugi. Reći ću vam (u sobi bila su samo njih dvojica; ali učitelj je ipak stao sasvim tiho šaptati) neka ostane među nama - jeste li čitali dopis u Novoj misli? A? Jesam li im dobro zapaprio?

- Idite od mene, molim vas. Neću da znam ni za što, dajte mi mira.

- Ali, molim vas, vi kao napredan čovjek...

- Idite od mene! Neću da znam za vas!... Svi su živci drhtali u Andrijaševiću; učini mu se da bi mogao dignuti štap na nametnika.

- No čujete, to nisam očekivao. Ja sam se zauzeo za vas u javnosti, a vi -

- Nosite se van! Odmah! Ovaj čas!

Đuro je digao štap i pokazao put prema vratima. Penzionirac problijedi i uzmakne.

"Ja sam lud, sasvim lud, što se s njim svađam!" zastidi se Andrijašević u isti čas; i sam prvi izađe iz sobe, pustivši učitelja da u strahu i neprilici sakuplja po podu odbijene arke.