Alica u zemlji čudesa/Glava I.

Alica u zemlji čudesa —  Glava I. autor: Lewis Caroll

II. →

Alica se već bila jako umorila od sjedenja sa sestrom na pristranku, a bez ikakva posla. U nekoliko je zgoda čak virnula u knjigu što ju je čitala sestra, no u njoj nije bilo slika ni razgovora, a kakva korist od knjige, pomislila je, u kojoj nema ni slika ni razgovora?

I baš je tako počela odvagivati u glavu (naime, koliko je uopće mogla, jer je od sparnoga dana svu ju bio obuzeo jak osjećaj snenosti i tuposti), bi li zadovoljstvo pletenja cvjetnog vijenca bilo vrijedno truda ustajanja i branja tratinčica, kad nadjednom kraj nje projuri Bijeli Zec s crvenim očicama.

U tome doista nije bilo baš ničeg jako neobičnog, a niti Alici učinio sasvim nesvakidašnjim kad ga je čula kako si mrmlja u bradu: O ljudi! O ljudi! Opet ću zakasniti! (kad je o tome razmišljala kasnije, palo joj je na um da se tome trebala začuditi, no u tom joj se trenutku učinilo posve naravnim); no kad je Zeko i stvarno izvadio sat iz žepa na prsluku i pogledao u nj, pa zatim žurno produžio put, Alica je skočila na noge, jer joj je najednom bljesnulo kroz glavu da još nikad nije vidjela zeca ni s džepom na prsluku, a još manje satom koji bi iz njega mogao izvaditi, pa je, izgarajući od radoznalosti, pohitala za njim preko polja, i na svu sreću stigla taman na vrijeme da ga vidi kako uskače u veliku zečju rupu pod živicom.

Trenutak kasnije već je i sama pošla za njim, ni na trenutak ne promislivši o tome kako će, ma svega ti, opet izaći.

A zečja se rupa neko vrijeme nastavljala ravno, kao tunel, no onda se naglo nagnula, nagnula tako naglo da Alica nije stigla ni pomisliti da se za nešto prihvati prije nego što je otkrila da pada u vrlo duboko okno.

Sad ili je to okno bilo vrlo duboko, ili je kroza nj padala vrlo polako, jer je najednom imala obilato vremena da se osvrne oko sebe i upita se što će dalje biti. Najprije je pokušala prodrijeti pogledom u dubinu i razabrati u što to ide, ali je bilo premračno a da bi se išta dalo nazrijeti. A onda je pogledala i stijenke okna, te otkrila da su ispunjene kredencima i policama za knjige; tu bi i tamo ugledala i karte i slike obješene o klin. U prolazu je s police skinula teglicu, i na njoj je bila naljepnica MARMELADA OD NARANAČA, ali se onda grdno razočarala vidjevši da je prazna. Kako je nije htjela ispustiti, u strahu da nekog ne ubije, uspjela ju je u prolazu opet vratiti u mnoštvu kredenaca.

Dakle ljudi! pomislila je Alica. Nakon takvoga pada, i samo će tumbanje niza stube za mene biti ništa! Kako će me samo hrabrom smatrati kod kuće! Mislim, sve da padnem i s krova, o tome ne bih ni pisnula! (Kako bi vrlo vjerojatno doista i bilo.)

I tako sve dublje i dublje i dublje. Ta zar tom propadanju zaista nema kraja?

Pitam se koliko sam već milja do sada propala? reče glasno. Zacijelo sam već negdje pri središtu Zemlje. Daj da vidimo: to bi, mislim, bila dubina od četiri tisuće milja... (jer, kao što vidite, Alica je već bila u školi naučila ponešto od takvih stvari, i makar ovo baš nije bio sasvim primjeren trenutak za produciranje znanjem, jer nije bilo nikoga da je čuje, ipak je to bilo zgodno učiniti makar na vježbu) da, tako bi to nekako bilo ali seo ndap itam na koju ću zemljopisnu duljinu i širinu stići? (Alica, dakako, nije imala pojma što je to zemljopisna duljina, a još manje širina, ali je pomislila kako su to krasne i velike riječi, baš prikladne za ovakvu zgodu.)

I onda odmah počela opet.

A pitam se i hoću li proprasti ravno kroza Zemlju! Kako bi bilo smiješno izaći među ljude koji hodaju naglavce! Antipati, ako se ne varam... (ovaj joj je put bilo drago što nitko ne sluša, jer joj se učinilo da ta riječ možda

i nije ona prava) ali ću ih onda morati upitati, znaš, kako se zove ta zemlja. Molim vas, milostiva gospođo, je li to Novi Zeland ili možda Australija? (i još dok je to izgovarala, pokušala je napraviti knips - zamislite, pravi knips sred propadanja u dubinu! I št mislite, bi li to vama pošlo za rukom? I kakvom bi me onda malom neznalicom smatrali! Ne, stoga je bolje uopće i ne pitati; možda negdje vidim da piše.

I tako sve dublje i dublje i dublje. Kako i nije imala drugoga posla, Alica se opet prihvatila priče.

O, mislim da će Dina noćas biti jako tužna što me nema! (Dina je bila mačka.) Nadam se da moji, kad budu pili čaj, neće zaboraviti ni njezin tanjurić mlijeka. Dina, najmilije moje, o, što bih dala da si sada sa mnom! U zraku, istina i nalažost, doduše nema miševa, ali zato bih mogla uhvatiti šišmiša, a oni su, znaš, vrlo slični miševima. Ali se sad pitam, jedu li mačke šišmiše? No sad je Alicu najednom obuzela nekakva silna snenost, pa je nastavila mrmljati u bradu, a nekako pospano: Jedu li mice šice? Jedu li mice šice?, no ponekad bi to bilo i Jedi li šice mice?, jer, shvaćate, kako nije znala odgovoriti ni na jedno od ta dva pitanja, zapravo i nije bilo jako važno koje od njih postavlja. Osjećala je kako tone u drijem, da korača držeći se s Dinom za ruku, i da joj govori vrlo gorljivo: Dina, molim te, reci mi istinu: Jesi li ikad pojela šišmiša? Kad najednom, dum, dum! pade ona na hrpu suhoga lišća, i to bijaše kraj njezina pada.

Alica se pritom nije baš nimalo nabila, pa je istog časa skočila na noge. Podigla je pogled, no gore je bila samo tama. Pred njom je bio još jedan dugi prolaz, i u njemu se još vidio Bijeli Zec u silnoj žurbi. Nije se smjelo gubiti ni časka; i stoga krenu Alica brzinom vjetra, i stiže taman na vrijeme da ga čuje kako veli, zamičući na ugao: O ušiju mi i brka, koliko već kasnim! Kad je i sama skrenula za ugao bila mu je za petama, ali ga je izgubila iz vida. I sad se našla u dugoj i niskoj dvorani, osvijetljenom nizom svjetiljki obješenih o strop.

Posvuda u dvorani bila su vrata, no sva zaključana, i kad je Alica prošla čitavu jednu stranu u jednom smjeru i drugu u povratku, i pritom prodrmala sve kvake, tužno je krenula sredinom pitajući se kako će se više ikada od tuda izvući.

A onda je najednom naišla na tronožni stolić, napravljen od jednog komada stakla. Na njemu je bio samo sićušni zlatni ključić, pa je Alica u prvi čas pomislila da bi možda mogao pristajati uz koja vrata u dvorani, no, vaj! Ili su brave bile prevelike, ili je ključ, naprotiv, bio premalen - otvorio, u svakom slučaju, nije nijedna. Pa ipak, kad je još jednom obišla dvoranu, naišla je na nisku zavjesu koju prvom zgodom nije opazila, a iza nje bijahu vratanca visoka možda petnaest plalaca. Gurnula je u njih zlatni ključić, i gle veselja, pristajao je!

Alica je otvorila vrata i otkrila da vode u malen prolaz, ne mnogo veći od štakorove jazbine.