Đuka Begović/12

← 11

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

13 →

Jednog jutra ipak, tko ulazi u crkvu? - Đuka Begović! Upravo on. Bila baš jutarnja služba... Odmah se i šapat baba pojačao. Dojavljivale si taj za njihovo selo nečuveni događaj i već unaprijed uživale na zgodi koja će im pružiti građu za razgovor od jednog cijelog dana.

Đuki Begoviću bilo smiješno, neugodno i mrsko čim je stupio u crkvu. Čisto je hotio odmah natrag. Ali da, šta će sav taj svijet na to!... Težak mu bio onaj mir zrakama istkane polutame i u oči ga bole one tri-četiri drhtave svijeće. Sjedne u zadnju klupu... Prekrsti se. I ostane tako. Molio nije. Samo je gledao. Buljio je... Najprvo mu pođu oči po oltarima koje pokrivaju bijeli oltarnjaci s izrupčanim čipkama, pa po kandilima koja vise na jedečićima i lako se, jedva zamjetljivo, njišu. To ih je zanjihao pri napaljivanju zvonar, a ona se još nijesu ustavila. Možda ih taj nije baš htio zanjihati, ali sa svojim drhtavim rukama nije ni mogao drugačije. Zvonara, Mocu, pozna Đuka. I baš zato što ga pozna došao je Đuka i na to da Moca nije baš trijezan bio kad je zapaljivao kandila. Ne samo Đuka nego i cijelo selo znade da Moca danomice nosa po polićak rakije u džepu. A znade se i to da on pije i ono vino koje se za prikazanje kod službe božje upotrebljava. Mnogo puta je radi toga došlo do vike u župnom dvoru. Ali Moci na koncu konca župnik ne može ništa. Ta zato što Moca znade župnika kao sebe. Znade sve tajne onih dviju-triju soba u župnom dvoru gdje se ne ispovijeda samo nego i.... Zatim pane Đuki oko na svijećnjake, slike, kipove i kipce. Svi su mu poznati; neki još iz maloći, a neki - koje sad prvi put gleđe - iz seoskih razgovora. On znade točno tko je koji kipac nabavio i darovao za spas duše svoje. Crkva na primjer, zna on, iz svojih novaca tek je jedan kupila. Svi drugi darovani su od raznih udovica koje ostadoše zadnje i jedine na velikim imecima, bez potomaka; jer mnogo začeše, ali ništa ne rodiše. Te koje su se u mladosti potprezale visoko, srozale se u starosti nisko, pa tad što će nego kupuj kipce i diži oltare! Đuka ugleđe i onaj stari kip svoga sveca, sv. Đure. Sjeti se kako ga otac Šima dizao k njemu, a on spuštao u lemozinjak krajcare koje je poljubio s obje strane. Sjeti se i kako je cjelivao kameno hladno podnožje kipa i slušao, s nekim trepetom u srcu, vječno mamurni glas oca Šime, kako njime zašaptava:

- Pomozi bože i sv. Đuro mom jedinku, tvom imenjaku, da... u dobru poživi... Blagoslovi, Isuse! Blagoslovi, Gospo!...

A njemu to, onako malu, znalo biti i te kako drago. Uzdanje je neko tim dobivao. I veseliji je postajao. Porastao nekud... I istom gdjegod u kući, u sobi, danju ili noću tek se eno sjeti onog kipa s posebne vrsti kapom - seljani svagda kažu: »gvozdena kapa« - s dugom čakljom, šta li tamo do petnaestih-šesnaestih godina, uvijek je ćutio sigurnost za se i za svoj život u misli da je pod okriljem sv. Đure koji je ubio aždaju. Tek taj isti kip već mu nije budio onih misli... Sve što je na njemu taj put ugledao: bile su niti prašinom odebeljene paučine i odlučan a smjeran izražaj lica. Aždaju nije ni zamjećivao. A onda njegov pogled išao je i dalje... Kroz cijelu crkvu. Tek eno ga upire oči u svodove, u naslikane svetačke glave s bijelim bradama, u luknje kroz koje su provučeni jedečići kandila. Gleđe on i onaj stariji seoski svijet, babe i nekoliko staraca, kako kleče po klupama i mole u glasnom zapijevanju:

»Zdravo, kraljice, majko milosrđa...«

- Kako mi je to! - čudi se nešto u njemu, tako kao da još nikad do tada nije bio u crkvi, pa po prvi put prisluškuje tim strašljivo-tugaljivim glasovima slabih staračkih duša.

- Bratimke! Hm... - pane mu na um. I prepoznaje sve te seoske starice što dnevno u crkvu zalaze i mole.

- Eto!... A kakve su bile! Fuj! -javi se u njemu. Spominje se odmah i prošlosti pojedinih. Dvije trećine bile su za mladosti i snage - svačije, utirale su plod utroba, davale se za novac, za marame, za - slatkiše. To im on ne može da zaboravi.

I starije, znao on, o četrdesetoj, pedesetoj, još su znale svoj zanat voditi. Odbačene od ljudi iz grada i boljih sa sela, plele su mreže oko dječurlije, oko šesnaest-sedamnaest-godišnjih, i vucarile se s njima po živicama, po korovu, po polojima...

A sad - viš! Krunicu, i šakom u prsa! A mnoga još uvik po starom ide! - Između njih on odmah i vidi ovu i onu koja još i sad tako... A neke eno - zna on - bacaju karte, neke su ljekaruše bilinama i svodilje.

Kod pokrajnog oltara debeli župnik govori službu. I njega gleda Đuka. Čuje mu duboki mrmoreći glas što se u dosadnu ritmu odbija od svodova kao zvuk udaraca o prazno bure. Motri ljubičastu njegovu halju sa velikim križem na leđima, lijene kretnje ugojenog mu tijela i pogrbitu kičmu zvonara što tupo i kao papiga u visokoj noti izgovara latinske riječi. I čudno! Gle! Ne vidi on toga župnika samo kao svećenika. On vidi: čovjek je to kao i drugi ljudi. Ili baš i nije kao drugi?! Bit će da i nije. Kakovih je tu stvari, kakovih zgoda, kakovih djela! Kakovih prljavština! Đuka ih napamet znade. Kao Očenaš!... Eno, dolazi mu, spominje se Janje Iživkove, Kaje Nedićâ, Mare Kadićâ, cure Martinke, kćeri crkvenog tutora!

- Još dometni... još... još... još pol kile! - čini mu se razbira kroz beščuvstveni mrmor ugojena župnika. Tako se podsjeća i na žito za lukno, na plećeta, na drhtave ruke župnikove, kad odmjeruje kajmak. Spominje se i njegovih podvala nepoćudnim ljudima, njegova hodanja po sudovima, parničenja. Spominje se i kako ga ono nekad ljubio u ruku.

- Takog čoeka... ja! - otima mu se s ustâ i odurno mu. Ali onda i opet vidi: župnik je čovjek kao i svi ljudi. On nije ništa bolji od drugih, a zašto da bude bolji?!

- Zašto nisam ja bolji? - pita se Đuka i poređuje sebe sa župnikom i nalazi da je on sâm gori od svih u selu. I predbacuje si u duši što on to ide crniti pred svojim očima druge kad je eto on, Đuka, gori od svih. Šta su sve te bratimke i bogomoljci i taj župnik i Kaja Nedićâ, Janja Iživkova, Marta Kadićâ, Martinka ona - grešni prema njemu? Zar on nije onaj koji je griješio odmalena, opijao se i kleo, ljenčario i zavidio, oca Šimu napadao i vrijeđao, glavu mu razbio, u kaznioni bio, Marijicu - svoju ženu mučio, svoju kćer odbacio, preljubima tuđih žena svoj život ispunio?! Eto, zar on nije takav? I nije. I gori je on, i gori i crnji; gadniji! Onda mu se misao iznovice hvata župnika, predočava si njegov život u obilju, njegovu vlast koju vrši u ime boga i upita se: - Zar ti, Đuka, ta zar ti, arambašo, ne bi bio isto taki ili gori? Da. Bio bi - odgovara si - bezbroj puta gori bi bio. - Zatim se sjeća svoje neke rođače koja je došla eto tomu župniku na ispovijed u njegovu sobu, a on - mjesto da dade svoju štolu njoj na poljubac i da započne ispovijed - htjede djevojku, kad kleknu do njega, rukom za grudi.

- I ti bi tako, dušmanine, bi, tako bi!- 'Uljo nad 'uljama! - kune on sebe i gleđući u - treptavim svijećama osvijetljene - rubove oblika župnikovih osjeti kao pokajanje neko.

- Ipak svete on obavlja stvari! - stavi si pred oči Đuka. - Bez njega se ne rađa i ne umire! - Dakako za novce, sve on za novce radi! - A kako i ne bi? - Ta eto, dođeš se pomoliti za crkvu, pa moraš dati krajcar-dva, kojemu god svecu, mada taj tih krajcarica nigda ne vidi. Al običaj je to, pa šta?!...

Iz toga zaključio da i župnik treba da sve za novac radi; jer je običaj da se sve za novac obavlja. Danas nitko ništa ne posluje badava. Zanat je - zanat! - vidi se Đuki i mirnijeg srca motri naginjanje župnikovo nad veliku misnu knjigu i njegovo poklecavanje pred sredinom oltara.

- Oremus! - čuje - mrmori od oltara. Zvonarova se šija, vidi - još dublje savija, rijetke njegove vlasi potreptavaju na nekolikim zrakama što biju kroz prašna okna visokih prozora. Od bratimaka - sluša - ide sporo, dugačko otkidanje uzdisaja u skoro jednakim razmacima. Jekne eno i pokoji suhi kašljucaj. Čuje se i gdje pljuje netko. U njega pak - ćuti - prokradiva se nekakov nemir, pa bojazan, žmarci hladni i oštri. Pobojava se, plaši... Sluša i opet župnikov mrmor. Tereti ga taj... Čini mu se, poziva ga, grešna, da dušu ispira svoju.

- Kaj se... po-kaj se... kaj! - dosluhava se njemu iz mrmora latinskih riječi službe.

Teško mu. Osjeća, i znoj se već sabire po čelu, i kaplja se po kaplja otkida, slazi niz nos, teče preko obraza. A u srcu kao da ga grč obuzeo. A ono se otima. Zato mu eno kucaji sad snažni i bijesni, sad lagani, smalaksali. I zastaju... I misao... kakova se to misao javlja! Tko mu porinu takovu misao u mozak! Otkud ona? Šta hoće? - Najednom mu došlo pa je samo klekao i sklopio ruke. Oči mu zurile u bratimke onamo pred sobom. Onda je došla ona, ta misao...

- A da se ti, Đuka Begoviću, pokaješ, a?... Na proštenje da pođeš, šta? - Možda bog sve to još popravi. Jer, znaš, ipak, Đuka, ti nevaljalo čeljade, bog je - bog! - I svašta bi se moglo dogoditi. Samo se skruši, poljubi zemlju, izmoli, daruj crkve! Pokaj se samo, ajduče! Majka božja tebe će zagovoriti, vidjet ćeš!...

Eto - tako kazivala ta misao. I nije se dala odbaciti. Prilijepila se, zakvačila se o Đukinu pamet kao pijavica o nogu. Badava je Đuka odgnivao, badava ronio okom uokolo, ona ga se uhvatila kao pijan plota. I šta će on? - Popuštao je, razumije se. Podavao se toj misli, a ona ga ovladala kao san umorno tijelo.

- Možda... možda... Možda i jest tako! - išlo Đuki mozgom. Žmarci polako uzmicali, zebnje nestajalo, a po čelu znoj ugodno pohlađivao.

- Eto i ovi - bratimke i bratimci - svi će ti na proštenje. Idu spasavati sebe. Pođi i ti! - juriša ona misao. Župnik se okreće, sklapa oči, širi ruke, blagosivlje, bratimke se gruvaju u prsa, čuje se upravo udaranje suhim šakama. I uzdisanje ono nekako je udvostručeno. U Đuki olakšava... Iz polutame, sa onih slika s bijelim bradama, s kipova i kipaca, iz cijelog onog crkvenog mira - ćuti - povire neko utješno čuvstvo i s udisajima ulazi u njegovu grud.

- I ženu, Marijicu svoju, i nju moraš okajati. Eno, kako si je grizo, dušmanine, kako tuko. Tko zna, možda si i krivac njezine smrti!

- A otac Šima? A njegova ćelava glava? Šta, ajduče?! Pod tvojom rukom je pukla, kao lubenica, kao dinja. A Smilja, tvoje dijete, visi o tuđoj hrani, živi kako hoće. A ti se ni za nju ne brineš. Kao da nije tvoja. Viš, viš, sve to. Sve to okajati moraš! - zahtijeva ona misao i on joj već odobrava. Ne osjeća ništa protivu nje. Naprotiv, već zasniva i kako će poći i kada i kuda na proštenje. Ove godine će ići u Ilaču sve te bratimke.

- Eto, s njima uskupa možeš! Eto, lako to. Ilača je blizu. Nemaš učiniti gotovo ništa. Malo. I sa malo - spasit ćeš sebe. Velik je zagovor Gospe Ilačke.

Odluka je bila stvorena. I on, u ćutnji da već ne ima nikakova posla ni razloga biti u crkvi digne se, pođe do škropionice, turi šaku u svetu vodu, pokvasi njome čelo, smjerna izražaja u licu: prekrsti se jedanput, dvaput, triput; turi dvije krajcare u lemozinjak do škropionice i iziđe obodren s velikim uzdanjem u pomoć boga u čiju će slavu proštenje učiniti.

Na putu kući i do samog večera, pa i do sama zaspiva neprestano je razmišljao o proštenju. Stvar mu ta odjednom postala posve jednostavna i jasna. Čudio se kako se nije prije za nju zagrijao. Vidjelo mu se to sve jednim običnim poslom. Pomoli se, skruši se, podaj na oltare i crkve, zapali svijeće i eto te čista kao sunce! Divota!... I on se ipak sve dosada nije dao na to!... A već od maloći slušao je, treba na crkve davati, treba mise plaćati, svijeće paliti, ubruse poklanjati, dapače treba i velike, što veće zapise ostavljati; jer sve to bogu je dragom osobito ugodno. Tim se zasvjedočava i krepost i ljubav naprama Stvoritelju. To su i svi popovi, koje god je do danas čuo, sa propovjedaonica tražili od svoje braće, bogoljubnih kršćana. Konačno, on zna dosta ljudi u selu koji, grešni, ostaviše zapise i Svetoj zemlji i svetom Grobu u Palestini. Neki su čak i hodočastili onamo! Eno samo kad se on sjeti onoga Ive Živkova, koji je pješice klipsao od grada do grada i prosjačio, a konačno došo u Svetu zemlju i Jeruzalem.

- Eto, to je bilo proštenje! - mora da se zadivi Đuka. Pronalazi da je za taj put vrijedilo oprostiti i hiljade grijeha. I za sebe onda vidi... Vidi, on ima samo malo učiniti, malo se prignuti i saviti, koljeno nažuljiti i - spasen je. Moć boga postala je u njegovim očima beskrajno velika, ali i - eto još kakova! On je kao potajice licemjerio, po trgovačku nekud razračunavao upirući se na isto takove stvari iz svoje okoline.

- Kad mogu oni - mogu i ja! - išlo mu mišlju, i očito mu bilo da će biti samo na dobitku. Izgubiti ne može. Zato je odlučno uzeo provoditi misao proštenja zadajući sebe opsjenom da će se njegov um razbistriti, pa i imetak da neće baš tako lako njegovim se izmaći rukama.

Sutradan pak moglo se vidjeti, Đuka Begović pobrzava sokacima, ulazi u kuće bogoljubnih ljudi, dogovara se s njima o putu i hvali moć i pravdu božiju. Isti dan uređuje i šta će sa sobom ponijeti i kako će se obući. Domišlja se i kako će zanosno pomoliti se u crkvi ilačkoj, umiti se u glasovitoj onoj vodi bunarskoj kao i kako će se udarati šakom u prsa, ići od oltara do oltara, podizati pokrove na njima, cjelivati pješčani maz pod ovima, poklecavati kroz cijelu crkvu i u svakom lemozinjaku ostaviti po par novčića. Ponavlja i odluku da će ponijeti sa sobom i dva-tri metra čista beza, jedan otarak i marijanske svijeće, pa time darivati crkvu. I laska si već nekud što će on to sve tako lijepo udesiti i namjestiti.

- Popustit će nebo, i joj - pouzdava se. - Kad sve to vidi - smilovat će se! Kazat će lipo: e, ovaj Đuka Begović, sin onog nesretnjaka Šime, iako bećar i 'ulja, iako je rasulović i razmetljivac i pustaija, i čoek je on! Gle ga, viš, šta taj posnaša u slavu božiju! Nije on ko njegov ćaća Šima. Vridi oprostiti, vridi...

I za opskrbu se Đuka pobrinuo. Kod bab-Mare pozajmio čitavu šunku i naručio dvije pogače. I govori njoj:

- Tako to, bab-Maro. Okreću se ljudi... Svaki se čoek okrene i pridrugojači. Griši i griši i griši i onda najednom dođe mu, u njemu se rodi... pa kaže: Što si - to si. Sad - huja! Klekni i poljubi zemlju! Okaj... I ja ću... Čim se vratim, znaj, znaj i to, prodat ću zemlju, a Smilja dobije svoje. Imam ja još srca! I dušu ću opet dobit, bab-Maro! Sigurno!