Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Sedma noć putovanja/VI
| ← V | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - VI. Po noći na putu autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
VII → |
Mnogi ljudi pripovijedaju da trava i cvijeće noću razgovara. Ako li je to istina, onda su sigurno te noći sve livade šaptale: "O, mala dječice! Kuda ćete noću na tako dalek put?"
Ali Hlapić nije mislio da je taj put dalek, niti je mislio na to da ga on ne može brže prevaliti nego onaj koji je na kolima. Hlapić je samo mislio na to da mora svakako doći do Markove kuće prije zore. A to je jako dobro, jer tko tako misli, onomu noge same idu. Hlapićeve su noge zaista tako dobro i brzo išle da se Gita naskoro umorila. To je bilo zato jer ona nije poznala Marka i nije tako vruće željela kao Hlapić da mu pomogne.
"Hlapiću! Ja bih se malo odmorila", reče iza nekoga vremena Gita.
U noći svaki čovjek tiše govori, jer je takav mir da se svaka riječ daleko čuje.
"Ja nijesam umoran", reče Hlapić. "Nemam vremena. Hajde još malo, Gito." On se odmah pobojao da će biti teško s Gitom. Gita samo malo uzdahne, pa su opet dalje stupali po cesti.
Dakako da je Gita neprestance mislila o vrancu, o Grgi i o crnom čovjeku. Ona je razmišljala kako li su oni mogli dovesti vranca u cirkus kraj tolikih stražara u onom gradu. Napokon je upitala Hlapića:
"Kako to, Hlapiću, da stražari nijesu ulovili crnoga čovjeka i Grgu kad su se dovezli u grad na vrancu?"
"To je zato jer ovdje stražari stoje obično na uglu, a zlikovci se voze posred ceste", odgovorio je Hlapić.
To se doduše učinilo Giti vrlo smiješno, ali je onda odmah pomislila da je Hlapić šegrt pa valjda pametniji od nje. I tako je Gita opet zašutjela.
Ionako njihov razgovor nije ništa koristio, jer je ipak uza sav razgovor bilo vrlo čudno u noći na putu i tko god nije još u noći išao između livada, mislio bi da sanja.
Kraj Gite i Hlapića svaki čas je preletio po koji veliki noćni leptir, štono udara krilima kao ptica. Po travi kraj ceste kasao je upravo uz Gitu jedan stari nakostrušeni jež, a tamo na livadama virile su svaki čas iz trave visoke uši kojega zeca. A ono što je šuškalo i trčalo kroz grmlje upravo kraj Hlapića i Gite to su bile prepelice.
Po noći životinje ne bježe tako od čovjeka kao po danu i nijesu tako plašljive, a to zato jer životinje znadu da se čovjek boji u noći, a one se ne boje.
I zaista bi Hlapiću i Giti ipak strašno bilo ovako usred noći na velikoj cesti. No s njima je bio Bundaš, a Bundaš je veselo pred njima trčao, mahao repom i dizao glavu k Hlapiću, kao da mu govori:
"Hajdemo sami! Ja sve to dobro poznam!"
Kad su tako prošli opet jedan komad puta, reče Gita.
"Hlapiću, daj da malo počinemo! Ja ne mogu dalje!"
Zaista su Gitine nožice bile još manje nego Hlapićeve, a imala je na njima samo male svilene cipelice, dok je Hlapić imao čizmice. "O Gito, još je vrlo dalek put pred nama, još treba da pređemo mnogo sela i jedno raskršće", reče Hlapić.
Kad je Hlapić spomenuo raskršće, sjetila se Gita odmah kako su tamo na raskršću jurila jučer kola i poplašeni konji i kako je pred njih pao crni čovjek.
"Hlapiću, Hlapiću, a da sada njegova kola dojure da nas nađu na cesti!" reče Gita i počne plakati.
Kad je Gita proplakala, onda dakako nije više bilo moguće da se dalje ide. Ona je sjela pokraj ceste i prikrila lice rukama.
Hlapić je stajao pred njom i šutio. "Što da sada činim?" mislio je Hlapić. Gitu nije mogao ostaviti samu u noći na putu, a s njom sigurno neće nikako doći do Markove kuće prije zore. Hlapić je bio žalostan, jer mu se učinilo kao da izdaleka vidi i čuje kako se crni čovjek šunja da odvede onu lijepu šarenu kravu Markovu! "Što da učinim? Što da učinim?" mislio je Hlapić.
O, Bože moj! Da tkogod dođe sada u pomoć ovomu malom šegrtu koji stoji žalostan u noći na cesti!