U glib

← Pripovijetke

U glib autor: Vjenceslav Novak

I.

Artur Kranjčić došao je punom i svijetlom dušom u Zagreb da se upiše u juridički fakultet. Jedino dijete u imućna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep dohodak i od ugledne časti načelnika što ju je u svom rodnom gradu obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos dječak s pametnim pogledom krupnih očiju kojima je gledao djevojačkim neiskustvom u svijet - takav je, eto, kao ptica na krilima doletio u Zagreb. Sloboda akademskog građanina, predavanja u sveučilištu, kazalište, inteligentno društvo vršnjaka iz svih krajeva domovine, bujna, slikovita i bogata okolica zagrebačka - sve mu je širilo krila poletnoga duha, i on se tako osjećao svojim položajem u nekim svijetlim visinama gdje još jedino mlad i zanosan čovjek, neopterećen grubim brigama života može da okusi punu sreću. Malo prije odlaska u Zagreb rekao je jednom kod objeda otac:

- Dakle, ipak sam uspio... Dobio sam ti, Arture stipendiju... Dvije stotine forinti...

Dok je to govorio, njegovo se lice smješkalo i bilo obasjano osjećajem zadovoljstva. A i majke se ugodno dojmila ta vijest, ona je dala oduška svome veselju tobože zavidnim riječima što ih je rekla sinu:

- Lako za te... Živjet ćeš u Zagrebu kao grofovski sin...

U glavnom gradu ostvarale su se gotovo sve sanje Arturove: grad, okolica, društvo, knjige, predavanja, pozornica - sve je teklo poput bistre i bujne rijeke u njegovu dušu i natapalo je svojom oplođujućom snagom. Bio je čist i nevin poput djeteta i hrlio je svom snagom mlade duše od jedne ljepote k drugoj kao ptica koja pod punim svjetlom sunca lijeće nad cvijećem i od vrha k vrhu bujnim šumskim zelenilom.

Mjesec je dana tako protekao što je bio u Zagrebu, a njegova su pisma što ih je pisao kući bila još uvijek zanosna pjesma mlade i krepke duše koja se kupala samo u sjajnim zrakama najčistijih ideala.

Taj svijetli život trajao je punih pet tjedana, kad je Artur stao osjećati prvi nemir u duši: pojavilo se tiho čeznuće za roditeljskim domom...

Ovo je bilo prvi put što je živio izvan rodnoga krova, dalje od roditelja. Nježno čuvstvo što ga je osobito prema majci osjećao, stalo se javljati jakom željom da je vidi... a mlada mu fantazija kitila je njezin lik divnim, zanesenim slikama iz rodnoga grada i ispod domaćega krova: najneznatnije sitnice tamo stale su se javljati s nekim zamamljivim, slatkim životom, bile su zadahnute najnježnijom poezijom - i on je stao da gine melankoličnim čeznućem za njihovim društvom.

Želja za rodnim krajem bila je u svome običnom nastanku i razvijanju prava duševna bol. Već je bilo časova gdje bi osjetio na očima suze kad bi mu duša izvijala živim i toplim bojama sliku za slikom rodnoga grada - a udes ga je prikovao kao roba, te ne može odoljeti žudnji svoga djetinjeg srca da potajno, čuvstvom zahvale i ljubavi, pritisne usta na njegovo tlo...

I u najzanimljiviju lektiru ušuljala bi se misao na rodni kraj i davala onamo svakome licu, svakome drvu, svakome kamenu toplinu čuvstva što ga je za njih on u svom srcu nosio. Sve što je bilo onamo rađalo je u njemu ovo čuvstvo ljubavi po kojem se ćutio od rodnoga kraja kao od jednoga života otrgnuto udo - i zato se ljubav za domajom pretvarala u njemu u bol. Poželio bi da sretne i najneznatnijega čovjeka iz svoga doma... prišao bi mu s otvorenim srcem, punom dušom, i u blizini takova čovjeka popustila bi doista ova teška, sve teže snošljiva napetost čuvstva koje je stalo ispunjavati tugom njegov život.

Jednom se u takovu stanju duše sjetio Artur nekoga svoga druga iz gimnazije koji je također došao u Zagreb da se upiše u sveučilište. Već je više od tjedan dana prošlo što ga nije vidio - i kad je pomislio na nj, osjećao je da bi bolni napon čuvstva u njegovu društvu popustio. S njim će slobodnije nego s drugima razgovarati o utiscima što ih je u duši razbudio Zagreb, univerza, kazalište..., a što je više - njihova puna srca otvorit će se jedno drugome toplim uspomenama iz grada gdje su zajedno osam godina drugovali. Još mu nikada nije bio taj drug toliko drag kao ovaj čas... Njihove će duše složno zabroditi na krilima uspomenâ u rodni grad i pružit će za njim ruke čeznuća, kao što su ih za svojom domajom pružala djeca Izraela što su plakala nad vodama Babilona.

Doznao je za stan toga druga i odmah se uputio k njemu.

II.

Taj se drug Arturov iz gimnazije zvao Jakov Kosović i bio je seljački sin tamo iz najrđavijeg kraja u Lici. Kroz gimnaziju se provlačio uvijek s lijepim uspjehom, ali više gladan nego sit. Kad je položio ispit zrelosti, ćutio je u sebi zdrave pameti barem onoliko koliko su je prosječno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali, pa zato ga je stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije toliko u krvi doista nikojemu ogranku hrvatskog naroda koliko Ličaninu. Po njoj se je mnogi lički sin, sâm po sebi digao - kako se veli - iz opanaka i dovinuo se znanjem i vlastitom vrijednošću u svijetu ugleda.

Jakov je bio u gimnaziji najvrsniji matematičar. U tom predmetu nije poznavao poteškoća. Nad čim su se drugi bez uspjeha znojili, time se on igrao. Što zamršeniji problem to ugodnije podržavanje svijesti da mora otkrivati još nepoznate putove kojima će doći do rješenja...

Pa ipak nije mogao misliti da se dade na izučavanje svog rođenoga predmeta u čije je zakone pretvarao sve pojave u životu i svijetu, kao što ih rođeni glazbenik prelijeva u tonove. Rekoše mu da već ima ispitanih matematičara koji ne mogu doći do mjesta, pa će zato jedva dobiti za taj predmet potporu bez koje nije mogao ni pomisliti na sveučilište. Zato je u molbi naglasio želju da bi najvolio učiti matematiku, ali posvetio bi se i historiji i filologiji ako je time uvjetovana potpora da uzmogne polaziti barem koje od predavanjâ o predmetu za koji je bio rođen.

U isti čas bio je raspisan i natječaj za potporu na koju su imali pravo sinovi iz bivše Granice koji će slušati bilo koju granu nauke u sveučilištu. I za tu je potporu poslao molbu i čekao rješenje s većom nadom: doznao je da je najsiromašniji između moliteljâ - bio je poradi toga već gotovo siguran da ga ta potpora ne može minuti.

Ali pri koncu praznikâ vraćena mu je bila ta molbenica s motivacijom: Zamoljena potpora bi podijeljena drugome.

Komu? - pitao se Jakov tražeći badava đaka koji bi iz siromašnije kuće od njega potekao... U prvi čas nije mogao povjerovati što su mu rekli kod županije: Potporu koju je za nj otac molio dobio je njegov suučenik Artur Kranjčić... Sin jedinac u oca trgovca, vlasnika velike kuće i načelnika!

Od prvog razreda gimnazije gdje je našao Artura sretao je toga simpatičnoga dječaka s iskrenim čuvstvom naklonosti, a ta je naklonost rasla u Jakovu kad je u višim razredima i zrelijim godinama bilo više prilike da se osvjedoči o lijepim vrlinama Arturova srca. Ali sad kad se sreo s Arturom kao sretnijim premcem u borbi za kruh za kojim Arturov otac nije smio posegnuti - nije se mogao oteti nelijepome čuvstvu što ga je zahvatilo protiv druga...

Oca Jakovljeva nije gotovo nimalo iznenadila vijest što je kao siromah u borbi s bogatim čovjekom podlegao.

- Tako je uvijek bilo... gospoda su jača... - rekao je on tonom mirne rezignacije, odgajan još tamo od vojničkoga doba po načelima da je právo na strani jačega.

Jakov nije mogao primiti udarac s takovim mirom. Proti njemu prosvjedovalo je odlučnim glasom čuvstvo srca i logika uma. Kako smije bogat čovjek uzeti ono što je namijenjeno siromahu? (Naprama njegovu ocu bio je Arturov otac gavan!) Ili zar ima Arturov otac za narod javnih kakovih i posebnih zasluga koje mu se moraju nagraditi narodnim novcem? Ako ima - slobodno! Ali iz milostinje namijenjene siromasima?!

Duša se mladića zalila ogorčenjem - brutalna nezasitnost, nepravica pokazala je na nj prvi put u životu svoje žive oči... U svojoj duši poznavao je takovu nepravicu samo iz historije čovječanstva. - Mislio je da joj je noga civilizovanoga čovjeka davno zgazila glavu, a historija joj sačuvala lik samo kao vječni spomen na odurnoga mrtvaca, neka zna potomstvo da je bilo velikaša i mogućnika koji se nijesu stidjeli hraniti kruhom sirotinje... Pa gle, ne kao mrtav kip u historiji - nego živu živcatu sreo je i poćutio na sebi udarac njezine šibe, a još nije svojom nogom slobodno ni koraknuo u život!... Znao je da ima talenta, ćutio je u sebi jaku volju za naukom, i zato je posegnuo - kad je umolio potporu - za svojim pravom, jer su svi njegovi - počevši od oca, majke i braće koji su s njim pod jednim krovom živjeli, pa redom stričevi i ujaci, kumovi i prijatelji, ta sve selo - sve je to crna lička sirotinja, gladna kruha, sirotinja koja je gotovo zavidno iz svoga siromaštva gledala na njemu gospodsku, tobože, odjeću što ju je na nj skrpalo milosrđe dobrih ljudi... I Artur je talentiran i pun volje za naukom i pun oduševljenja za najčistije ideale, ali fali mu glavni uvjet da posegne uz Jakova rukom za istom potporom - on nije siromašan... On je i jedinac u imućna oca - a u Jakova je petero braće koja će danas-sutra s pravom siromašnoga rođaka očekivati od njega sad da pomogne sestru kod udaje, sad da namakne za pokop čiji, sad da primakne da se kupi vô, par ovaca, sjeme za usjev...

Činilo se Jakovu da gleda svoga više od skrbi i nevolje nego od starosti pognutoga oca u šupljim opancima, u platnenim gaćama, u otrcanoj platnenoj maji skrpanoj suknenim krpama, pod iznošenom vojničkom kabanicom i pustenim škriljakom što ga je kupio još negdje pred osam godina kad se posljednje dijete krstilo - gleda ga takova, a pored njega stoji Arturov otac, ugojen gospodin, načelnik grada, u odijelu francuskog kroja, s teškim zlatnim lancem na prsluku i s punim prstima prstenja... Gleda ih obojicu: njegov otac s tvrdim crtama lica pružio je na ponuku sinovlju svoju žilavu ruku onamo gdje dijele potporu - a uza nj je pružio i Arturov otac svoju bijelu, fino ugojenu ruku, i oba, posežući za istom milostinjom, mole: - Udijelite meni! - I ne može Jakov naočigled toga kontrasta da shvati kolebanje onih koji odlučuju, o potpori, u čiju će ruku pasti milostinja... Ruka prosjaka pored gospodske ruke... Čemu tu kolebati?... Onda je potražio izražaj stida na licu čovjeka koji je zlatom nakićenu bijelu ruku držao pruženu upored žilave i crne ruke sirotinje - ali na licu nije bilo stida... Mislio je onda da će u kojoj god nauci, kojima ga je škola dvanaest godina odgajala, naći čime bi objasnio sliku što je stajala pred njegovim očima: ni u kojoj nije bilo objašnjenja!... Sve su govorile nadušak o pravednosti - jednako stari poganski filozofi kao što i Isus koji je na ljubavi bližnjega izgradio svoju nauku. A Isusa je vršenjem javnih bogoslužnih činova priznao i eto taj bogato odjeveni gospodin što se upeo s pruženom rukom prama milostinji da se protisne pred njegova otrcanoga oca!... I zato je mislio da će u času ako milostinja zabludi u gospodsku ruku, prosvjedovati nekim natprirodnim prosvjedom Bog, da će se protiv toga dići jedinstven i strašan glas svega što ga je okruživalo...

Milostinja je minula žilavu ruku njegova oca, tvrdu od žuljeva - i pala u bijelu gospodsku ruku, nakićenu zlatnim prstenjem... A glas prosvjeda što ga iščekivao, nije se čuo... nego se samo rodio u Jakovljevoj duši... jači i odlučniji nego što je mislio da bi ga mogla njegova duša smoći... A rodio se kao mržnja i kao zlurada čežnja za osvetom... Sjetio se kako mu je u gimnaziji davao jedan drug čitati neke spise od kojih se zgražao i vratio mu ih s riječima: »To je diktovao đavo...« A sad je mislio da mora pisati drugu po te spise i uživao je sa zlobom, otrovnom nasladom u sebi što će se okružiti naukom od koje je eto još pred časkom odvraćao sa zgražanjem svoju misao...

Prva burna oluja što se mutnim valovljem digla u njegovoj duši slegla se na misao da je još nade od molbenice kojom je molio potporu u Zagrebu... Došli su i posljednji dani praznikâ, a rješanja još nije bilo. Čuo je od nekoga da je to dobar znak: »Da je molba odbijena, već bi javili. Bit će po svoj prilici tako da će te ta doznaka za potporu dočekati u sveučilištu« - mislili su oni.

Dočekao je tako u nadi i prvi dan mjeseca listopada, vrijeme da se ide u Zagreb.

- Ti znaš bolje kako se mora raditi... - rekao mu je otac i proda za nj nešto žita. Stariji brat koji je na Rijeci zasluživao osamdeset novčića dnevno zaslužbe istovarivanjem ugljena iz brodova, poslao mu je na pismo pet forinta da mu »pomogne doputovati« u Zagreb. U rubac je svezao svoje dvije rubače i nešto rublja, k tomu je primetnula mati sir i glavu kruha, cipele objesio preko vrata - i tako pošao pješke do prve željezničke stanice.

III.

Na ploči u sveučilištu čitao je Jakov oglas: »Tražim druga koji bi htio sa mnom jeftino stanovati.« Dozna za adresu i upozna se s nekim pravnikom četvrte godine, Jerkom Pavličevićem. Taj Pavličević našao je sobu za dvojicu uz šest forinta mjesečno stanarine.

- Jeftinije nećete naći u Zagrebu stana - uvjeravao ga je taj visoki i suhi pravnik. U njega su bile velike, sive oči, koštunjavo lice tamne puti, imao je tanke i dugačke usne i bio je odjeven u sive hlače kojima su bile nogavice otrcane, i u dugačak crn kaput koji je bio skroz iznošen. Na njegovu licu bila je crta iz koje se po njem sterala neveselost i neka gorčina usprkos toplom pogledu njegovih sivih očiju.

- Ja sam stanovao - govorio je on Jakovu tonom kao da su se nakon duljeg rastanka sreli kao stari znanci - u svim ulicama... razumije se: jeftinijim - obrazložio je sa smiješkom - ali jeftinije i udobnije nego što vam se ovdje pruža prilika nećete stanovati. Imamo svoju sobu, nitko nam ne dodijava. Gazdarica je sama s čovjekom, a on je namješten kod željeznice i dolazi kući samo na spavanje. Oni spavaju u kuhinji - a glavno vam je ovo: sobu od kuhinje dijeli samo tanak zid, zimi će biti toplo... A ljeti - a šta ljeti! Odete u Tuškanac pa tamo čitate... Koliko imate otprilike dohotka na mjesec? - upitao ga je onda s nekom nakanom.

- Ja... ništa - odvratio mu je zastiđeno Jakov.

- Ni ja, ni probite pare! Pa ćemo se lakše slagati - rekao je nato s veselošću novi znanac.

Zatim ga je poveo u taj slavljeni stan. Putem mu je pripovijedao da je donedavna imao zasluge u statističkom uredu, a sada su iza obavljena posla pomoćnici otpušteni. Pavličević je nato stao s humorom govoriti o svom oskudijevanju... No skoro je nestalo u njegovom govoru obijesnog tona, a na njegova je usta izlazio mračan, jadljiv, gdješto žučljiv glas koji se skroz slagao s izražajem gorčine što je bila stalno upisana na njegovu mršavu licu. Od potpornoga društva u sveučilištu imao je objed.

Napon pô sata hoda stao je Pavličević pred jednostavno ali ukusno građenom jednokatnom kućom.

Ušli su u široku vežu s dvojim vratima od bojadisanog stakla kroz koje je svjetlo šaralo vesele, žive slike po taracanom podu. To je sjetilo Jakova na crkvu u njegovom selu, i on je rekao ugodno iznenađen Pavličeviću:

- Daleko je, doduše, od sveučilišta, ali kuća je lijepa...

- Lijepa je kuća... - rekao je zlovoljan Pavličević... - ali stan nije u toj kući nego tamo... - pokazao je rukom prema staklenim vratima.

Ušli su u prostrano dvorište. Na sredini rešetka za iscjedine bila je puna slame, kostî, krpâ i takova smeća. U dvorištu su bile zaposlene tri žene: jedna je ispirala rublje, druga istresla nešto iz zemljanoga lonca u smeće što se sabralo nad rešetkom za iscjedine, a treća je kraj plota tukla neko trogodišnje dijete i sva crvena, raskuštrana i zaduhana govorila pri tom vrlo gadne riječi.

U dvorištu je bila dugačka, niska, žuto oličena kuća sa mnogo vratâ i prozorâ. Na jedna od tih vrata uveo je Pavličević Jakova i rekao kratko:

- Ovdje smo...

Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje. Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima. Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze.

- Zidovi plaču... - rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne kapljice po zidu... - A molim vas, što da bude veselo u siromaha? - Časak je šutio, a onda je opet uzeo govoriti glasom i načinom kako naučaju stariji mlađe: - Loši imitatori nekih pjesnika koji su pjevali u drugo doba, vele: Srce veselo... vedar um, zalud će htjeti bijeda biti kum... i tako dalje... A tako bih znao pjevati i ja: riječi, rime, napuhavanje - al ovdje virni, braco!... Vlažno je, dašto... A kako hoćete! slegao je ramenima - ja vas ne silim... Samo velim: Za te novce - deset novčića na dan - nećete stanovati u Zagrebu... Eto, imate ipak svoj krevet, pokrivala je dosta, imamo stol, svaki svoj stolac - a vode koliko god hoćete! - dodao je veselo pokazavši na zemljani vrč odbita kljuna što je stajao na niskoj stolici kraj male željezne peći. Ta je pećica imala lik dugačkog i vrlo začuđenog lica, a luknje nad vratašcima gledale su jadoliko iz tog prezačuđenog lica i davale mu izraz kao da bi ono najvoljelo proplakati.

- Radite kako mislite - govorio je opet Pavličević... - A ja vam velim još jednom - jeftinije u Zagrebu nećete stanovati.

- Pa dobro, ostat ću... - rekao je odlučno Jakov i pogledao s pouzdanjem u oči mršavom čovjeku.

IV.

Treći dan iza toga došao je Pavličević javiti Jakovu da ga zovu u dekanat.

- Bit će poradi stipendije - dodao je. Jakov je drhtao. Njegovi su novci bili na kraju, i on je rekao i nehotice naglas: - Jedino bi me to spasilo...

Pavličević je nešto mumljao u sebi, a onda je rekao glasno:

- Bogzna!... Ja se ne bih kladio ni da ste dobili ni da nijeste... Svak vrag moli stipendiju, a u vlade pitaju najprije ako si odlikaš... Svjedodžbu siromaštva ispunjava svatko kako hoće... Ako je svjedodžba siromaštva - viknuo je jače - toga načelnika što je svome jedinom sinu izmolio stipendiju fotografija njegovih imućstvenih prilika, objesite me slobodno za jezik na vrh tornja Sv. Stjepana.

- Ja nijesam odlikaš - rekao je nesigurnim glasom Jakov. - Iz njemačkog imam »dovoljno« - u osmom razredu došao je novi profesor, pa strog...

- Šta se vi meni ispričavate za to? Nesmisao! - govorio je deklamujući Pavličević... Nekada je, vidite, bila u školskim svjedodžbama posebna rubrika u kojoj je stajalo: »Sposobnosti«. Šteta što su to ukinuli... Mnogome ne bi bilo milo čitati: Sposobnosti slabe... No ako je uviđavan, on će se tješiti drugom ocjenom: »Marljivost neumorna«... Ako je naduven, pa neka mu propuste vodeni trbuh kompetentni ljudi - neće mu škoditi... Odlika je mnogo puta samo lijepo vanjsko odijelo na grbavu čovjeku. Ja to znam po mojim suučenicima. Ako vas ocijene »sposoban« ili »vrlo sposoban«, ako ste uza to moralan (a profesori vas progledaju kroz osam godina!), onda bi kod podjeljivanja potporâ imale odlučivati te dvije rubrike, a ne odlika ili neodlika. Siromaštvo, dakako, treći glavni uvjet...

Pavličević je bio voljan da i nadalje o tome govori, ali Jakov se žurio u dekanat. Stajao je pred konačnim rješenjem pitanja - ostati ili ne ostati u sveučilištu...

- Kako ste uzrujani! - rekao mu je Pavličević kad je opazio poblijedjelo Jakovljevo lice i njegove žurne i neskladne kretnje.

A Jakov je i osjećao u sebi vrlo napeto stanje duše. Čas je pomišljao da čuje tamo u dekanatu ugodan glas nekoga gospodina: - Vama je podijeljena stipendija - a čas opet da mu netko vraća molbenicu suhim birokratskim jezikom: - Vaša molba za potporu odbijena. - I obje ove skrajnosti kojih se dodirivala njegova misao, kao da su se jednako doimale duše. Bilo je u njoj od prenapetosti neko ledeno, gotovo nehajno stanje, ali se jasno isticalo na njegovu blijedom licu i hitrim, kao isprekidanim kretnjama njegova tijela.

- Što ste se tako uzrujali? - opet mu je rekao Pavličević: - Ako ste dobili, dobro je, a ako niste tješite se da ih je još barem pedesetorica koji su odbijeni s vama...

Pavličevićeve riječi doimale su se razdražljivo Jakovljevih živaca. Bio bi u tom stanju duše volio biti sâm.

- Pustite me... - rekao je tiho Pavličević i išao s njim uporedo ulicom a da nije razabirao ni jednog lica prolaznikâ, i s osjećajem kao da ne ide on nego kao da kuće s obiju strana ceste jure mimo njega poput željeznice.

Kad su stupili pred sveučilište, stao je neki stariji đak izdaleka vikati Pavličeviću.

- Novci su ti došli... Duše mi! - stao se taj đak kleti kad mu Pavličević nije povjerovao.

Pavličević je pošao ogromnim koracima svojih dugačkih nogu naprijed, a Jakov je ulazio lagano stubu po stubu u gornji kat. Zamislio je bogzna koliko misli, a nijedne domislio. Sve su se plele jedna s drugom i kidale se i ostavljale iza sebe u mozgu neugodnu prazninu... Onda se u njemu najednom probudilo dijete kojemu bi mati ili starija sestra sklapale ruke i učile ga moliti... a njegova je mala duša osjećala onda tajanstvenu neku moć od molitve... da će doći netko i dati nešto što će biti dobro... Idući uza stube, počeo je najednom moliti u sebi da gore zateče vijest: »Dobio si potporu.« A onda je pomislio sred molitve: - Ta već je riješeno... tvoja molitva znači ono: Ne daj, Bože, da dva puta dva bude četiri. - I u njegovoj duši našli su se jedan pored drugoga dijete Jakov čiji su se religiozni obredi i molitve još iz djetinjstva u roditeljskoj kući doticali praznovjerja... i rasudljivi čovjek koji je pozitivnim očima promatrao prilike...

- Sad ću znati sve... - pomislio je naglo i našao se s ledenom, kao okamenjenom dušom pred vratima dekanata...

Pavličević je stajao na dnu stuba i, turivši obje ruke u džepove svoga istrošenoga kaputa, čekao na Jakova. Najednom se pomolio gore Jakov... Bio je blijed, a kad je vidio Pavličevića, usta su mu se otvorila na osmijeh...

- Odbijen je - pomislio je u sebi Pavličević kad je vidio taj ledeni smiješak na ukočenom licu Jakovljevu... - No, što je? - upitao ga je. Jakov je sišao na dno stuba, a onda rekao jakim glasom i zvukom koji njegovu glasu nije pristajao:

- Odbijen... - Usta su mu ostala otvorena, borio se da sabere u sebi snage i pokrije ono što je u sebi osjećao ravnodušnošću čovjeka koji umije da prima s hladnim mirom i ovakve udarce... Ali na oči su mu skočile naglo suze, i on se hrlo okrenu k nekoj ploči na zidu da sakrije svoju slaboću pred đacima što su se s rastegnutim i izobličenim konturama micali oko njega.

Pavličević je pošao za njim i govorio mu zakrilivši ga svojim visokim tijelom:

- Dakle ipak odbijen... Ja se, doduše, nijesam mnogo nadao, ali nekako sve sam držao do ovoga časa da bi moglo biti... No šta!... Upišite se u jus pa otputujte kući... - On je gledao pri tom sućutno u Jakova kao stariji brat.

- Da s maturom gonim ovce na pašu... i okapam krumpire... - rekao je razdraženo Jakov.

- Možete tamo čitati... a ovdje ćete polagati ispite.

Časak je mučao Jakov, a onda je upitao:

- A potpise?

- Gledat ćemo da se upišete u Beču...

- Tko će mi dati za školovanje?... A čime ću kući otputovati? Ja sam izgubljen! - govorio je Jakov očajnim, iznemoglim glasom i pošao prema izlazu.

Pavličević ga je stigao na stubama:

- Znate li šta? - rekao mu je kao da se dosjetio izlazu: - Majka mi je evo poslala dva forinta... Hajde da popijemo čašu vina... To će vas u prvi mah razvedriti, a poslije ćemo vidjeti... - Zatim je stao sred ceste i pošao, oponašajući patos, govoriti uzvišenim glasom: Bog koji skrbi za ptice u zraku i ribe u moru... Tako vam stoji u knjigama - rekao je onda uzdahnuvši - a život je, amice, drugačije... Hajdmo brže - povukao je Jakova za rukav. - Pojest ćemo nešto toplo, pa čašu vina i cigaretu - zaboravite!... Sad nam je dobro, ogrijte se, dok nije sunce... Samo brže - vukao je za sobom Jakova... - Otkada nijesam vidio dva forinta!

Već se hvatao mrak, u nekoj maloj krčmici donijela je djevojka pred Pavličevića i Jakova svijeću, a Pavličević je nabrojio prstima u džepu još pet desetica i rekao djevojci:

- Molim još pô litre... Što ću štedjeti? - okrenuo se s veselim licem prama Jakovu čije se lice žarilo od vina. - Kad nemaš dugo, dugo ništa, pa ti ovako iznenada kapne groš - razveseli srce!... Gledajte, molim vas, kako mi piše mati.

Izvadio je iz džepa crveni odrezak naputnice i stao čitati glasno: »Šaljem ti, mili moj sine, dva forinta. Da sam mogla sabrati više, znaš da bi bilo tvoje. Pomozi se i tim i užij s Božjim blagoslovom. Sad znam da je veselo među tvojim đacima, pa mi se razveseli i ti...«

Njegov je glas sve više podrhtavao, a onda mu je najednom zapeo u grlu, a na trepavicama visile su mu suze...

- Vidite li kako je dobra moja mati... - govorio je napetim glasom i smiješeći se kroz suze. Zatim je natočio čaše i rekao:

- Da pijemo u zdravlje naših majka... kako one misle na nas!... Vidite li kako je moja u svojoj sirotinji negdje teško skucala ta dva forinta da se tobože mogu i ja jedanput razveseliti sad o berbi kad navale đaci ovamo...

Kucnuli su se i ispili. Pavličevićeve oči i cijelo njegovo mršavo lice nosilo je u sebi ugodan i dirljiv izražaj razbuđenoga čuvstva.

- Dobar čovjek... - pomislio je Jakov u sebi, a Pavličević je govorio napetim glasom kao da je nabujao od topline čuvstva i teško prolazio kroz tijesno grlo...

- Ja osjećam iz ovih redaka njezinu dušu... Tu nema jedne tražene riječi... zato me svako njezino pismo rasplače... Kad ga čitam, ja nju slušam kako govori, i to me gane... Mi koji smo učili škole, ne znamo tako pisati: tražimo fraze, a ona toga ne zna: sluša svoje srce i piše...

Umuknuo je s uzdahom, disao prekinuto, oči su mu bile vlažne, a lice još uvijek puno ganuća.

- Što koristi! - viknuo je najednom trgnuvši se... - Došli smo ovamo da se razveselimo... Hajde da pijemo... U instrukcije se ne uzdajte... sve je razgrabljeno... U odvjetničkoj pisarnici još ćete teže naći mjesto, pogotovo kao početnik!... Ja bih vas rado okrijepio nadom. Okusio sam, ne bojte se, što vrijedi više puta i sama dobra riječ... Ali što koristi... Odvjetničke pisarnice pune su. Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni činovnici... A sve vrvi u činovnike... - rekao je smrknuvši se i stao zlovoljno ispijati čašu. - A narod - viknuo je najednom - seli u tuđinu... Na njegovo mjesto dolaze tuđi ljudi, trgovina i ono industrije što je imamo - i to je u tuđim rukama. A vi, Hrvati, budite činovnici - to će reći: mizerije...

Jakov je gledao sa zanimanjem u Pavličevića. Prvi put je čuo ovakovo razlaganje koje mu je skroz s nove i protivne strane otvaralo pogled u život. U njegovu se dušu od djetinjstva utuvila riječ što bi je njegov otac, stric, kum i svi seljaci s uzdahom izricali: - Blago onome tko se domogne kakve plaćice, pa da nije van samo kao trun! - A eto, ovaj siromah koji neće opet sutra imati komad kukuruznoga kruha za večeru - on zove činovnika mizerijom.

- A što ja jadikujem! - kliknuo je naglo Pavličević. - Još imamo četiri desetice, još ćemo pô litre...

Jakov se nije opirao. Vino ga je stalo već junačiti protiv udaraca što ga je danas doživio.

- Razveselimo se! - govorio je živo Pavličević. - Neprestano kunjamo zamišljeni i nujni, neprestano pod teretom brige: što ćeš opet jesti... Živimo kao u vječnoj naoblaci bez sunca... Tu se gnjije... I duša valja da se prozrači... zakisne i ona. A u veselju se opere duša kao blatna rubača u vodi...

Pavličević se stao glasno smijati, a Jakov ga je gledao ljubopitno i smijao se zato što se on smije.

- Što se smijete? - upitao ga je.

- Smijem se... U mene je jedna jedina rubača... evo je na meni... Mogao sam danas kupiti drugu, a čemu? Danas ću s vama prozračiti dušu, a sutra oprati rubaču. Velim vam: tijelo se kupa u vodi, a duša u veselju... Od čaše vina oživi u nama opet pokoji ideal... U nama - rekao je mrko... - umjetno se mora buditi ono što bi trebalo stalno pulsirati našim mladim životom... Gdje je neprestano mrak i mrak, bježe ideali... Vjerujete li?

- Vjerujem - rekao je odlučno Jakov.

- Čujete li, nas dvojica se nekuda slažemo u svemu... Čestiti smo ljudi obadva, a rđe... Hajde da se nas dvojica pobratimo...

Digli su pune čaše, zakvačili ruke, ispili i tri puta se poljubili...

- Još imam dvije desetice... hajde u slavu našeg pobratimstva jošte pô litre... rekao je Pavličević, metnuo na stol dvije desetice i slegao prema Jakovu ramenima: - Ionako će proći bogzna koliko dok ja i ti budemo opet gospodari od dvije forinte...

V.

Jednom poslije podne sjedio je Jakov u tamnoj sobici i gledao u posao kojim je bio zabavljen Pavličević. Ovaj je bio gola gornjeg tijela, sagnut nad umivaonikom i prao u gustoj sapunjači svoju rubaču. Gdjekada bi ostavio na časak posao, ispravio se i pružio od sebe tanke i dugačke ruke da protegne tijelo što mu se ukočilo nad umivaonikom.

- Gladovanje! - kliknuo je odjednom, uspravio se nad umivaonikom i okrenuo se k Jakovu koji je turobna lica, blijed i s velikim modrim kolobarima pod očima slušao njegov govor. A Pavličević mu je govorio naučavajući kao učitelj sa katedre: - Gladovanje, amice, to je zločin ubojstva počinjen od onih koji su krivi da gladuješ... Da je onaj načelnik, koji je za svoga jedinca sina oteo tebi potporu, uzeo bio pištolj i ubio te, bio bi imao posla s kaznenim zakonom. Ovako, njegov se sin fino hrani, fino odijeva i polazi zabavišta - a ti gladuješ. A znaš li što to znači za mlada čovjeka da gladuje? Pogledaj svoje lice; oči su ti mutne, blijed si, drhturiš od zime, a pod očima ovakvi crni kolobari... - pokazao je na svom kažiprstu... - Tvoj se organizam još razvija, a u tebe nema masne zalihe nego si eto kost i koža ko što sam i sâm. Kad to traje dvije, tri i četiri godine, tvoj organizam oslabi i najpripravnije dočekuje svaku bolest... Pa kad si nakon muke i kubure nešto postigao i poveselio se životu, stanu prosvjedovati pluća, crijeva, želudac: Kasno je, gospodaru, odviše si nas zanemarivao...

- A ja nijesam morao na univerzu - rekao je Jakov turobno se smiješeći. Njemu se činilo da se ovo Pavličevićevo tumačenje ne bi dalo izraziti matematičkom formulom.

- Dašto da nijesi!... Pa zašto nijesi ostao kod kuće?

- S maturom?!

- Pa pođi k pošti, k porezu, pođi za općinskoga bilježnika, za pisara -

- Poći ću... Moram...

- A tvoja matematika?

- Učit će drugi...

- Eto, to je tako: ucjepljivati jabuku na krumpir...

- O pravu se govori, o pravu! - viknuo je Pavličević i uzeo življe žuljati među rukama rubaču.

- Znaš li što ću ti reći - uspravio je opet iza dulje stanke svoje golo tijelo i stao govoriti mirnije. - Sad sam razmišljao što je glad. Fiziolog bi rekao: Organizam je istrošio magazine i javlja to mozgu, mozak poručuje vijest želucu, a želučani živci razbude u tebi osjećaj koji se zove glad. Moraš jesti - inače ne jamči organizam za nuždan red u svojoj prostranoj i vrlo finoj zapleteno uređenoj državi. - Ja pako velim da je gladovanje čovjeka negacija prvog zakona Božjeg. Zemlja na kojoj je Bog čovjeka nastanio, producira više nego što treba njezinim stanovnicima da žive. Čim ima gladna čovjeka koji nota bene hoće da radi toliko koliko je nužno da iz carstva prirode namakne za svoju potrebu hranu, odjev i stan - onda je znak da je ravnovjesje poremećeno. A poremećenoga ravnovjesja priroda ne trpi: kad voda dođe na koso tlo - pada, kad je zrak na jednoj strani topao, a na drugoj hladan, nastane vjetar... a pazi, i oluja!... Kad je tome zakonu nesvjesno podložena priroda koju zovemo mrtvom, kako da mu se otme stvor koji je sebe oholo prozvao: »homo sapiens«, koji je pače otkrio u prirodi taj zakon? Razumiješ li što sam ti govorio?

- Pa što da radim? - upitao ga Jakov svojim turobnim glasom koji je zvučao kao da je umoran.

Pavličević je okrenuo opet k njemu svoje gole prste, pružio desnu ruku s ispruženim kažiprstom i rekao mrka, stroga lica, jakim i dubokim glasom:

- Gladuj!... I ja gladujem već četiri godine... Sad sam naprama tebi gazda - imam objed!

Sagnuo se nad umivaonikom, jedan čas žuljao rukav rubače i opet se uspravio:

- A što je to - uzdahnuo je - od podne do podne! Na sve ćeš se prije naviknuti nego na gladovanje... Dođe večer, prolaziš mimo kruha i jedeš ga očima... Čini ti se da uživa carstvo tko ima dosta kruha...

I opet je neki čas žuljao rubaču, a onda počeo govoriti kao da odgovara na pitanje što mu ga je drugi postavio.

- A kako će se u nas učvrstiti značaj?... Boriš se i boriš, a najkasnije ti dođe da vikneš: Do vraga sve skupa!... Kleknuo bi i pred onu tržicu što prodaje na Jelačićevom trgu kukuruzni kruh, da te spasi gladi. Zimu i bolest - sve ćeš nekako podnositi, ali glad nikako!... I Ezav u Svetom pismu prodao je za zdjelu leće prvenstvo!... Glad snizi čovjeka do životinje, a lako je situ diktovati zakone o moralu i o dužnostima svjesnoga čovjeka! Iz ogladnjela želuca propne se u tvoju svijest đavo, pa kaže: Nosi me, samo mi daj jesti!... A i što da ima tko od čovjeka koji mora živjeti a nema čim hraniti svoj život?... Da li si ti mene vidio - stao je najednom govoriti zanosnim tonom - s kakvim sam ja idejama i idealima došao u sveučilište!... Ne, nijesam ih se odrekao - rekao je onda odlučno i kao ispričavajući se - ali koliko je puta zinula na njih glad da ih proždere! Obijest će poživinčiti čovjeka, ali isto tako i glad... Narodi koji su se izobijestili u sreći, jednako su propali kao što i narodi osiromašeni: jedni i drugi izgube pred očima ideale... A što je čovjek bez ideala? Amice, marva, blašče kojemu će svaki čas pasti sjekira na vrat...

Njegovo se lice dok je to govorio, smrklo, jače stisnuo je zube i raširio svoje otvorene, tanke usne. Opet je prošlo par časaka muče, a Jakovu se činilo da bi mogao naći matematičnu formulu kojom bi se dale izraziti te Pavličevićeve misli.

A Pavličević se naglo trgnuo, bacio preda se obje ruke i nastavio govoriti uzrujanim glasom i živim temperamentom:

- Ne vjeruj u to da siromaštvo čeliči čovjeka... Tako se nekom, tko zna u kojoj prilici, sviknulo reći, a oni kojima je to u prilog, ponavljaju tu riječ kao bogzna kako važnu i istinitu sentenciju. A laž je!... Siromaštvo obataljuje čovjeka... Steže mu slobodu - Što ćeš više?... Niske brige podgrizavaju velike misli i obaraju ih, kao što crv koji se zavukao u žilu obara hrast... Svojevoljno siromaštvo iz požrtvovanja, to je, prijatelju, što drugo!... To je isto što i srnuti u boj poradi poziva svoga srca... to stvara velika djela... Takovo požrtvovanje - to je krepost. A gladovanje od nevolje, to je muka i mučenje pod kojim će malo tko ostati svecem... Govorim li pravo?

- Da... - odgovorio je kratko Jakov.

- Oh, kako ja osjećam da govorim pravo!

Pavličević se naglo zacrvenio, sva krv iz mršavog tijela kao da mu je šinula u lice:

- Ne osjećaš li - govorio je jednako živo - kad stupiš preko praga univerze, da si zapostavljen? Ne osjećaš li to na ulici, u kazalištu, u uredima - svuda - svuda!... Sve ti govori da nijesi jednak s drugima - i ti lagano gubiš pouzdanje u sebe a smjelost naprama drugima... Ako je u tebe čuvstva, a ti se uklanjaš onima, koji te gledaju preko ramena i drže se uopće naprama tebi kao da misle naglas: Ti ovamo ne spadaš... Tako danas, sutra, redom tako i ti ako si ikoliko slabić, staneš gubiti kompas u svojoj čovječjoj svijesti... Najposlije rob privikne na robiju, i što je na nju dulje privikao, teže ga je probuditi. Ideal mu postane kruh... novac... čast... vlast, ono što se vidi u životinjama koje se otimaju o žderilo i grizu do krvi kad dođe do pitanja o vodstvu... Jest, prijatelju! U gladovanju privikavaš se na poniznost, ćutiš kako se siti sve smjelije i drskije dižu nada te... A u tebe je možda više duha nego što ga ima u njih - govorio je ogorčeno - ali ti nemaš smjelosti, zapravo ponestaje ti u društvu moći da se s njima digneš i ti... Dopuštam, pojedinac neće podleći. To su vanredni duhovi, a to nije pravilo nego iznimka...

- A pravica? - upitao je Jakov.

- Isus je došao da je uvede u život - odgovorio je patetično Pavličević - pa vidiš dokle smo stigli u dvije tisuće godina iza njegova djelovanja... Osiromašeni, poniženi, zapostavljeni, oni osjećaju pravicu, njih je kupio Isus u svoju vojsku...

- A kad se domognu carstva, vješaju oca... - nasmijao se trpko Jakov.

Pavličević je jedan čas šutio.

- Da - rekao je onda mrko - ima... ima i toga... Čovjek je zagonetka... a i sav taj planet je zagonetka... Duh bi ga podigao k suncu, a ne može da mu svlada težinu... Moraš priznati, upitnik »Posljednjeg Adama« ima smisla... A opet hoću da se borim... Moram da se borim! - kliknuo je raširivši u svojoj dužini obje gole ruke pred sobom. - Nasladu, užitak, slobodu, sve ću položiti za pravednost... Poginut ću... a moje će nauke dići na noge stotinu boraca... Tako je širio svoj nauk Isus - a ja ću biti njegov apostol s križem u ruci... Gladan, zapostavljen trubit ću iz svoje duše glas pravice!... Pravica - rekao si! Pravica će se uspostaviti bilo kad, ako je uopće sposobna materija, u kojoj se život na ovom planetu pojavljuje, da prepusti prevagu duha. Pravica mora doći, inače otkud bismo znali za nju, kako bismo je osjećali u sebi?... Ako se pako na ovom planetu ne može dalje naprijed - borba za pravicu ne može ostati izgubljena. Sve vjeruje u aksiom da se u prirodi ne gubi ništa: kako bi se izgubile skupe žrtve ljudskoga života za toliku dragocjenost koja uzdiže našu dušu?... Podlegnimo... a tada ostaje još nešto... Logika uma i čuvstva srca govore nam: Onkraj groba mora da je nešto... Nikoja energija ne mine bez rezultata - evo nakon energična rada uz glazbu praznih crijeva izašla je ispod mojih ruku čista rubača...

Digao je pred svoje golo tijelo mokru rubaču i držao je kao zastavu... Smijao se, a onda je progovorio opet mrko, razastirući opranu rubaču između kreveta i stolca:

- Do vraga, ovoga još nijesam u ove četiri godine doživio! Uvijek bi se našlo nešto: sad kakva pisarija, sad potporica od par forinta, jedanput kakva instrukcija, drugi put prevedi nešto za novine, a kad bi sve popucalo, svagda bi se netko našao tko bi uzajmio barem deseticu za komad kruha i dvije cigarete. A sad kao da je došla nekakva pošast... Imam tu nekakvoga rođaka po majci... mali činovnik, a petero djece. Prije bih se gdjekada znao u njegove žene pomoći barem za deseticu. Juče sam došao, a djeca navalila na me: »Daj dva novčića... kupili bismo žemičku...« Mati na njih: »Stid vas bilo, kao da ste gladni kruha...« A jedan šestogodišnji dječačić: »Dakako da smo gladni... Zašto si plakala pred ocem da nemaš u kući za nas ni kruha?... A mužača ti je dala na dug grah... A sad veliš da nijesmo gladni...« Mati mijenjala u licu boje, a ja sam shvatio i otišao...

- Nestalo je novaca u ljudi - mislio je Jakov.

- Kako si naivan! - rekao je Pavličević. - Kako se nađu novci za kasarne? Koliko se u paradama ispuca praha i podere obuće? A od toga nema koristi ni radniku ni zanatliji nego velikomu industrijalcu i jakomu poduzetniku. Njih pitaj gdje je novac! Plutokracija i aristokracija grle se, žene se i bratime međusobno, oni stvaraju zakone, a stvarajući ih misle na se... A glas je malenih u saborima što i puć kamečka u valovlju - kako ono kaže Preradović.

Jakov je slegao ramenima. Pavličević je govorio dalje, ali on ga nije slušao. U dvadeset i četiri sata pojeo je samo komad kruha što mu ga je danas donio Pavličević od svoga objeda... Turoban jesenski mrak sterao se po neveseloj sobi, a kroz taj je mrak jednako neveselim glasom ječao Pavličevićev glas. Jakov se sjetio svoje rodne kuće.

Vlažna jesenska studen pada po ličkom polju, a mati i braća sjede naokolo ognjišta. U sredini gori velika vatra, nad vatrom visi kotao, u njem ključa zavrela voda i baca visoko uvis bijele i vruće pare. Onda dolazi otac; metnuo je na ognjište drveni tanjur sa solju... mati skida s komoštra kotao, iscijedi vodu i metne na zemlju kotao iz kojega veselo izlaze pare. Otac je izvadio iz usta lulu, onda su se svi prekrižili pa posežu redom po starosti u kotao, vade vruć krumpir, dijele ga i umaču u sô... »Bože, a što radi naš Jakov?...« upitala je mati.

- Što veliš na to? Nu!... - viknuo je na nj Pavličević.

- A što? - upitao ga je Jakov kao da se razbudio iza sna.

- Kud si se zamislio?... Daj da obučem tvoju rubaču... Idem, moram naći za te komad kruha... Tebi se na licu vidi da gladuješ...

Taj čas pokucao je netko na vrata i prije nego što se Pavličević polunag mogao snaći, otvorila su se vrata, a u sobu je stupio Artur Kranjčić.

VI.

S njim se samo jednom, otkako je u Zagrebu, sreo Jakov na univerzi. U duši je Jakovu zakipjelo pri tom susretu čuvstvo što ga je osjetio u sebi kad su mu kazali da je Artur dobio stipendiju za koju se on natjecao. A Artur je, spazivši ga, poletio bio k Jakovu i pružio mu srdačno ruku:

- Da znaš kako mi je milo što smo se našli ovdje!

U njegovim tihim, iskrenim očima plamtjela je nehinjena radost... i pogled, i lice, i njegov glas odavahu toplinu čuvstva što ga je poćutio s drugom iz gimnazije u rodnome svom mjestu kojega se sada s čeznućem sjećao.

Artur mu je tada govorio oduševljeno o životu u Zagrebu i stvarao osnove kao da će i Jakov bez zapreka moći da dijeli s njime jednako sve što je obećavao Zagreb mladu i zanosnu čovjeku koji je bez tereta niskih briga došao u glavni grad zemlje... A svaka njegova riječ bila je natopljena čuvstvom - i Jakov nije mogao da uščuva u sebi mržnju kojom ga je susreo. Morao je da ga gleda mlađega i neiskusnijega prema sebi, dijete koje još ne shvaća...

Ušavši u sobu, pošao je Artur k Pavličeviću, kazao mu svoje ime i pružio mu ruku.

A Pavličević mu nije htio prihvatiti ruke... Ogrtao je oko gologa tijela svoj istrošeni kaput i motrio oštrim okom Artura.

- Vi ste sin onoga načelnika koji vam je izmolio stipendiju - rekao mu oštrim tonom suca koji istražuje okrivljenika.

Artur se zacrvenio, pogled njegovih djetinjih očiju tražio je uokolo mjesto gdje bi se zaustavio. Kad su mu se oči srele s Jakovljevima, rekao je tiho:

- Jesam...

- Znam... - rekao mu je grubo Pavličević... - Ta je potpora išla njega, a vi je uživate bez grižnje savjesti?... - pokazao je na Jakova pruživši ispod kaputa golu, dugačku i suhu ruku. Usne su mu podrhtavale, a lice mu se zapalilo vatrom divljeg zadovoljstva.

Artur je stajao pred njim kao ptica koju je iznenada ščepao jastreb. Njegove su oči gledale nespokojno oko sebe kao da traže razjašnjenja toj situaciji u koju je najednom zapao.

- Ovaj vaš drug gladuje... a gladuje zato jer je vaš otac oteo kruh što ga je narod, zemlja, dobrotvor neki - sad bilo tko - namijenio bio za školovanje sirotinji, dakle, njemu. To je, gospodine, grijeh koji vapije k nebu za osvetom...

Govoreći to, mučio se Pavličević da ostane miran, ali je mahao objema tankim rukama po zraku kao da vesla. Izlizani kaput spuzao mu je na jedno rame, a pod drugim izbočila mu se iznad prsiju gola lopatica.

- Bogzna kako je to bilo - rekao je zlovoljno Jakov i nasmiješio se ljupko prema Arturu...

- Ne marim! - stao je vikati surovim glasom Pavličević navlačeći na golo rame kaput. - Vi ste, prijatelju, svaki čas u kazalištu, polazite koncerte, trošite samo za stan i hranu četrdeset forinti mjesečno - a ovaj, gle, nije već dva dana jeo!... Kad usne, kad se probudi, njemu dolaze na um stihovi: Hljeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba!

Kaput mu se skliznuo niz pleći na pod, obje je gole ruke držao pružene daleko preda se, suho tijelo isprutali su mu tamno osjenjeni žljebovi među izbočenim rebrima. A prsi su mu se nadimale, i kao da se iz njih rasplamsava vatra što mu je gorjela u očima.

Artur je stajao pred njim blijed i nemoćan da se otme šibama kojima su ga nemilosrdno udarile riječi polunaga čovjeka s kojim se susreo prvi put u životu.

- Nemoj... ta nemoj... - molio je Pavličevića Jakov i pošao k Arturu kao da ga kani zaštititi od nenadane Pavličevićeve navale.

- Ja dižem svoj glas proti nepravici - govorio je Pavličević sve uzrujanijim glasom - ovdje u ovoj vlažnoj sobi gdje boravi glad, gdje sve plače i suzama potištenih prosvjeduje u ime nauke Isusove protiv nasilja; jer ja sam sačuvao vjeru u njega, a oni je nemaju: riječima hvale, a djelima hule nauku njegovu...

Najednom je prestao govoriti. Njegov jaki, divlji glas kao da je iznenada došao na zapreku kroz koju se nije mogao probiti: Artur je pred njim stajao oboren i plakao...

- Žao mi je... - rekao je najednom mirnim glasom Pavličević sagibajući se po svoj kaput što mu je pao na tle. Ali glas mu je još drhtao od uzrujanosti... - Vi nijeste, dašto, krivi... Oprostite mi... No, kolega, prosudite... Ja se pozivam na vaše srce koje on - pokazao je na Jakova - toliko hvali... Pozivam se na vaš razbor... - Vi ste čovjek kao što je i on, obojica ste daroviti mladi ljudi, obojica željni nauke, pošli ste u sveučilište - tek vi imate za to i nužna materijalna sredstva, a on ih nema. I vi ste dobili stipendiju - za luksus, a on je nije mogao dobiti - da ne gladuje... Ej, gospodine!... Za njega i za onakve kao što je on osnovane su potpore, a za sinove iz kuća iz kakve ste potekli vi - ne! Čemu podupirati ono što po sebi stoji čvrsto, a zapustiti ono što bez potpore mora pasti?... Gospodine kolega, ja se pozivam na vaše čuvstvo, recite, govorim li krivo?... Sit čovjek pretrpava punu torbu noseći je ispred gladne rđe, a ona skapava od gladi... Sit gleda rđu koja skapava, ide s punom torbom dalje i misli u sebi: Umrijet će rđa naravnom smrću, jer nije imala što da jede... Gospodine kolega, što na to vaše etično čuvstvo? Nu recite... recite!... - nukao je Artura koji je stajao pokunjen kao dobro đače pred ukorom profesora... - Ja čitam često evanđelje... kolike je nauke u njemu, tko hoće da je razumije!... Evo vam ga - zgrabio je sa stola knjigu - ja zavirim svaki dan u nj; što Isus nauča, a kako živu ljudi odgojeni tobože njegovom naukom! ... Vi mi oprostite... Ja govorim iz načela, a slučaj je da su moja načela povrijeđena kraj vas... - On - pokazao je neskladnim kretnjama golog tijela na Jakova - gladuje, a ja, vidite li, imam srce, i znam što je gladovanje... - Nijesam vas htio uvrijediti, hoću da šibam nepravicu, a moje šibe padaju na vas jer je vas odabrala nepravica da se jednim svojim trakom pojavi u životu... A ja vam velim otvoreno... Drugi govore za vama: »Eno, ono je jedinac sin u bogata oca načelnika pa ima stipendiju, a odbijena je molba ovomu, onomu...« Bogzna koliko ih je odbijeno! A ja govorim vašem srcu... Ja sam kriv vašim suzama - i to me boli. Čovjek koji trpi, taj je moj, ja sam za nj! A tko plače, taj trpi... Vele da ima suzâ radosnicâ, ali ja ih nikada nijesam plakao... nijesam ih ni vidio plakati... Vašim suzama upitomili ste u meni lava...

Išao je uzrujano gore-dolje po sobi, a Artur je pozvao tihim glasom Jakova:

- Dođi sa mnom...

- Ne, vi ne idete jošte - stao je Pavličević pred Artura... - Moramo se razumjeti... Vi mene možda nijeste shvatili, a to bi mi bilo žao...

- Znam što ste govorili... - rekao mu je Artur.

- Ako znate, dobro je. Nećete me držati ni ludim, ni zlobnim, ni zločestim čovjekom... Govorimo mirno... Vi nijeste krvi. A da rečem: ni vaš otac nije kriv - lagao bih, bilo bi protiv mojega uvjerenja... Vi ne poznate život, a on ga pozna, doista ga pozna! On je znao što je radio - i to je grijeh - on se nije odrekao nauma o kom je znao da se protivi pravednosti. Moli li on kada Očenaš? Poznaje li kao službenik Isusove nauke načela: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe?« »Ne čini drugome što ne bi htio da tebi drugi čini?«... Prijatelju - sveta načela! Korifeji socijalističke nauke - to su šeprtlje naprama Isusovu socijalizmu. Vaš se otac priznaje kršćaninom, pozna Isusovu nauku, vjeruje u nju, zato polazi crkvu, ispovijeda se, moli, plaća mise, ide na sprovode i procesije - riječju, obavlja sve što crkva od svoga člana traži, a ovim jedinim djelom kaže: »Sve je laž!« Takva je, vidite, njegova vjera!

Pavličević se zaduhao govoreći, svaki je čas natezao nad golo rame ispuzli kaput i letio opet nervoznim kretnjama po sobi. Najednom se zaustavio sred sobe, jednu je ruku digao prema prozoru, a drugom prihvatio na prsima kaput.

- Ideali!... Tko se ne kupa u njihovu svjetlu, neće mu dušu osvijetliti zlato... Tim novcem, sa tih par stotina otrovat će vam vlastiti otac dušu, zastrijet će tminom, uglibit će je u blato... Okoristi se - poučava vas on - tom stipendijom gdje možeš! Ne obaziri se ni na koga! Gledaj da bude tebi dobro, a drugi neka žive kako znadu!... On vas tako riva u društvo nesretnjaka koji se očajno grizu za komadić zlata, nad kojim se vije crn oblak a na njem sijeva munjom zapisan natpis: Lasciate ogni speranza!... A nad oblakom, prijatelju, sija sunce na slobodne idealne duše - tamo bi morao biti vaš svijet!... Kako da to ne shvati vaš otac! Svi ljudi to shvaćaju. Isus nije mogao naučiti nešto što ne bi bilo dohvatno i najnižem ljudskom umu.

- Dosta je... ta dosta je već o tom... - molio ga je Jakov bacivši jednu ruku preko Arturova ramena.

- Ne vjerujte, gospodine kolega, meni ni riječi! Niti jedne mi riječi ne vjerujte! - govorio je Pavličević kao da je prečuo Jakova. - Samo, molim vas, upitajte u sebi ono što se zove savjest?... Odobrava li ona, ta vaša rođena savjest, čin vašega oca?... On, vidite, taj Jakov, kazivao mi je da je vaša majka krasna žena koja vas je pomno i nježno odgajala. Zato velim - pitajte svoju savjest!

Na vratima se čulo oštro kucanje i odmah je ušao u sobu ozbiljnim korakom mlad čovjek od dvadeset i četiri godine. U njega je bilo široko lice, crn brk i velike crne oči samosvjesna, ponešto prkosita pogleda. Zvao se taj čovjek Marko Ivčević, bio je pravnik već jednu godinu u zagrebačkom sveučilištu. Kuća ga je podupirala prvih godina samo sa pet forinta mjesečno, a poslije je prestalo i to. Uzdržavao se najviše instrukcijama, ali se kao informator nije mogao ni u kojoj kući dulje zadržati. Bio je u njega i nagao temperament i neko žučljivo isticanje svoje »čovječanske« vrijednosti. U sebi je bio čovjek dobar, ali njegovo nesakriveno zahtijevanje da ga učenici i roditelji respektiraju - nijesu trpjeli ni jedni ni drugi. Tu slaboću držali su da je napetost i oholost sirotinje koja mora biti ponizna - i tako je stradao. Poradi stradanja zapeo je i s ispitima. Bio je Pavličevićev zemljak i tijesan prijatelj.

- Zdravo... - pružio je ruku Pavličeviću, a onda se rukovao s Jakovom. Držao se kao da Artura ne vidi, a ni figura polunaga Pavličevića tijela nije ga iznenadila.

- Ja idem... - rekao je Artur i naklonio se Pavličeviću... - Hoćeš li sa mnom? - upitao je onda Jakova.

Došljak je omjerio Artura izazovnim pogledom... a kao u smetnji prišao mu je Artur, naklonio se i rekao svoje ime.

- Ivčević... - odvratio mu je mrko i ponosito došljak, i nije htio prihvatiti Arturovu ruku. - Vi ste - rekao mu je onda kao s visoka - sin jedinac imućnoga oca gradonačelnika koji vam je izmolio stipendiju?

Artur nije odgovarao. Njegovo fino, djevojačko lice bilo je blijedo, u pogledu krupnih očiju vidjela se izmorenost njegove duše od oštrog šibanja bezobzirnih Pavličevićevih riječi. Naklonio se i otišao zbunjen iz sobe.

- Zašto si ga onako napao? - upitao je Jakov Pavličevića... Meni je bilo kao da mene biješ... Prijatelji smo... a što je on kriv?

- Zašto... zašto! - govorio je uzrujano Pavličević... - U meni kipi već dugo, ja niti ne znam što sam sve govorio... Otisnuo se težak kamen nizbrdo, tko će ga zaustaviti!... A zar sam ga uvrijedio? - upitao je mirnije.

- Oca si mu vrijeđao - rekao je Jakov.

- Radi stipendije... Dobro si uradio - odobrio je Ivčević.

- Ali skroz bezobzirno... Odviše si rekao... - protivio se Jakov. - Što je on kriv?

- Pa ja sam i udarao na oca! - opravdavao se Pavličević.

- On je osjetljiv... ja bih volio da si udario na nj nego na oca... - branio je Jakov Artura.

- Molim vas, bez sentimentalnosti! - prekinuo ga je krupnim glasom Ivčević. - On i njegov otac žive udobno... i nijesu time zadovoljni nego otimaju gladnima... Takvi ljudi neka se žigošu bezobzirno...

Mučali su neko vrijeme, a onda je rekao Pavličević:

- Ne, tu je već zlobe... A on je bio u mom stanu... nešto sam se mogao suspreći... a nije došao k meni nego k Jakovu... Možda nijesam smio!... Ali gledam dva dana Jakova gladna i bez nade da se posveti predmetu za koji je rođen... pa sam planuo... Doduše, nešto sam se mogao svladati...

- To ste vi junak! - viknuo je na nj Ivčević. - Puni su vam džepovi sentimentalnosti i kojekakvih ludih obzira. Pljujete i ližete... A kakvih je obzira imao otac toga dječaka?... Vaša golubinja ćud! - rekao je prezirno. - Biju vas po licu, a kad udare jedanput rukom o zid mjesto po vašem licu, vi ih molite za oproštenje... Pa neka vas biju!

- U mene je srca... - rekao je mirno i uvjerljivo Pavličević.

Ivčević je već otvorio usta da nešto rekne, a onda je stao prama Jakovu i pogledao ga. Jakovljevo lice bilo je bijelo kao papir, samo su se pred očima crnjeli široki kolobari. Oči su mu bile poluotvorene, a onda je najednom klonuo glavom i pao kao mrtvim tijelom na naslon stolice.

- Nije mu dobro - rekao je Ivčević, podignuo mu glavu i gledao mu u bijelo, kapljicama znoja orošeno čelo.

- Onesvijestio se... od gladi - mislio je Pavličević... - dva dana nije jeo... - Uzeo je vrč i škropio Jakovljevo lice vodom.

- A ja sam došao da vas pozovem, imam nešto novaca - rekao je Ivčević.

Jakov je dignuo glavu, otvorio oči i uzdahnuo... Gledao je bez razumijevanja oko sebe, a onda se stao razaznavati. Nasmiješio im se i prešao rukom preko čela.

- Zamaglilo mi se... - rekao je tihim glasom.

- Hajd ustanite lagano... ja raspolažem sa dva forinta... Večerat ćete sa mnom... - rekao je Ivčević.

Oko devete ure vodio je Pavličević Jakova ispod ruke kući: Jakova je savladala prva čaša vina, on je išao teturajući i plakao govoreći nadušak:

- Zašto si uvrijedio Artura?... On nije kriv.

- Mene to ne ide! - odvratio mu je Pavličević odrješito ali zaplećući jezikom... »Čemu ta golubinja ćud i puni džepovi sentimentalnosti?« - tako je rekao Ivčević. A čuješ li - stao je naglo Pavličević i govorio uzdignutim glasom - Ivčević je glavica... i odrješit čovjek... Zašto sam ga?... Jer ti je oteo... A?! Stipendija bi tebi bila jedino sredstvo da možeš egzistirati na univerzi - a njemu je za luksus!... Ili zar si ti manje čovjek zato što te rodila Ličanka a njega gospodska mati?... Isus! Isus! - kliknuo je najednom. - Evanđelje čitaj kad ga oni ne čitaju... vidjet ćeš, doći ćeš do osvjedočenja da će se jednom dignuti složan glas potištenih, jednoglasni prosvjed... - Ili zar se Isus badava rodio? Njegova će nauka jednom prosvijetliti ljude, a mi se moramo boriti s križem u ruci... Mi smo žrtve... iz naših muka izrast će stablo pravednosti i pod svoje grane sakupiti sve ljude... - Opet je stao, raširio obje ruke i stao deklamovati patetično kao glumac. - Ponosno dižu svoje glave kršni hrastovi u šumi, prkose munji i oluji... A ispod gnjiloga lišća šumskog puzi nevidljivo podmetnuta vatra u hiljadu trakova. I eto, najednom plane sva šuma jednim plamenom... Kasno da se gasi... Prođe stotinu godina, a na garištu zeleni se svježa, mlada šuma... Šta je to stotina godina u životu čovječanstva koje umuje i bori se tisuću godina da odriješi ruke sapetoj pravici!... Odozdo diže se jaka bujica i rast će još sto godina... a iza oluje sinut će sunce, i svijetom će zagospodovati Isusov nauk...

- Zašto si vrijeđao njega? - govorio je jednako plačući Jakov... - U njega je dobro srce... On nije kriv... Kojim pravom ogorčuješ njegovu dušu a veliš: »Ljubi bližnjega kao samoga sebe«?

- Ah ti si dobar! - kliknuo je Pavličević... - Ja ću te poljubiti... - Obujmio mu je glavu i poljubio ga nekoliko puta u čelo.

VII.

Artur nije mogao nikamo svrnuti pogleda a da ne ugleda pred sobom polunaga čovjeka kojemu se nije mogao jasno dosjetiti crta mršavoga lica, ali iz njegovih usta padale su teške riječi, i svaka se ustavljala na Arturovoj duši. Osjećao ih je u sebi poput prutova što ostanu i bole iz dobivenih udaraca.

- Nešto bih morao učiniti... - mislio on, a to nešto kao da još nije smio poradi oca. Činilo mu se da bi morao učiniti nešto jako i veliko, čemu još nije dorastao... nešto da jednim odlučnim zamahom prosiječe oblak kojim su ga omotale Pavličevićeve riječi, pa da iziđe opet na svjetlo i poćuti se opet lagane duše, miran i zanosan kakav je u Zagreb bio došao...

Treći dan rodila se u njemu odlučna misao... U prvi ga je mah zahvatila kao blijesak, a čim se našao pred njom, podigla ga je najednom...

- Pisat ću ocu - rekao je sebi - da se odreče stipendije... Stipendija me guši...

Još nikada nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamašnoj stvari: što će na to on? Stala ga svladavati slaboća... a njegov mladi duh opirao joj se gonjen šibama teških riječi kojima ga je bičevao polunagi čovjek mršava lica i suha tijela na kom su bila izbočena rebra... Napokon je napisao ocu pismo:

... »Poradi toga moje je stanje među drugovima mukotrpno. Ja sam, oče, uvjeren da je moj prijedlog pravedan... Taj odgovor čujem i kad pitam svoju savjest i kad svoj prijedlog omjerim o sadržaj svega što sam do sada učio... Da čemu sam učio religiju, filozofiju, povijest? Čemu sam čitao klasike? Čemu su nas pitali idejama velikih ljudi... nijesu nam dali odahnuti nego nam govorili nadušak: Gore srca! Gore težnje svoga duha!... Čemu?... Ja mislim da nas nauče shvaćati i provađati pravicu, da nam oružaju dušu ljubavlju, samozatajom i prezirom... A jedva sam izišao iz gimnazije, i već mi se život smije u lice: Kako su te varali!... I u sveučilištu govorit će o tim istim idealima... i novine neprestano pišu o njima... iznose ih na pozornicu... pjesnici, umjetnici... svi govore o njima... zar samo zato da okite njima trulo drvo života?

Oče! Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. Mjesto radosti prima s tom potporom moja duša nešto što je nalik prokletstvu... Majka mi je u jednom pismu pisala da joj se vratim čist kakva me je u svijet poslala... A ja trpim poradi te potpore pod osjećajem da nijesam ono što želi od mene majka... Oče, riješi me ovoga tereta!... Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k njima...«

Kad je pročitao svoje pismo, bio je zadovoljan. Činilo mu se da je tim pismom otkrio u sebi nešto muževno što će veseliti oca... »To su misli... to je karakter«, hvalit će se otac pokazujući znancima njegovo pismo... a duša će mu se širiti... i svijetli, visoki, ideali združit će tješnje očev i sinovlji život...

U očevu odgovoru čitao je ovo:

»... Ubuduće da me već ne uznemiruješ ovako! To su tlapnje, u životu treba gledati drugačijim očima... Jednom zasvagda: S takvim pismima da mi ne dolaziš!... Međutim (za tvoje umirenje), znaj da ima sinova iz većih kuća nego što je naša, pa uživaju potpore za svoje nauke... A iz onih koji su te smeli govori zavist... Ti si mlad. Pazi! Život je prava škola, a tu školu ti još nijesi učio.«

I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.

Povratak na vrh stranice.