Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/42

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je potvrđena

»razkolnike« i prikazao ih u dva romana »U šumama« i »U gorama«.

Kao znameniti pisci historijskoga romana vriede u novo vrieme grof Evg. Andr. Salias de Turnemir (rodjen g. 1841., glavno mu je djelo »Pugačevci«), Danilo Lukić Mordovcev (rodjen g. 1830.) i Grig. Petr. Danilevski (od g. 1829.—1892.).

Jednim od najvećih suvremenih pisaca ne samo ruske, nego i svjetske književnosti valja svakako priznati grofa Lava Nik. Tolstoga (rodj. g. 1828.). On se je javio sa slikama »Detstvo i otročestvo« (Djetinjstvo i mladost), premda je ovo djelo maleno po svojem obsegu, ipak je znatno po dubokoj analizi djetinje duše, te stoji u tom rodu gotovo osamljeno. U svojem historijsko-životnom romanu »Vojna i mir« riše nam vrieme napoleonskih vojna, važno u povjesti ruske civilizacije, kad se u prvih predstavnika ruskoga družtva budi narodna samosviest, te se ili izmiruje ili bori sa širokim idejama zapadne civilizacije, koje su bile izdjelane i dovedene do krajnjih granicâ u epohi francuzke revolucije, i koje su Napoleonove vojske razniele po svim stranama evropskoga kontinenta. Nastavkom ovoga romana trebalo je da bude djelo, koje je pisac zamislio o »dekabristima«, kao resultat onoga utjecaja, što ga je napomenuta epoha izvela na rusku mladež. No djelo ostade nedovršeno, jer se Tolstoj stao zanimati oko etičnih pitanja u suvremenom kulturnom ustroju; pod utjecajem ovih pitanja napisao je roman »Anu Karenjinu«, pripoviest iz velikosvjetskoga života, djelo zanimljivo po psihologijskoj analizi iznesenih tipova. Za to vrieme stao se u Tolstoga dogadjati prelom, te mislitelj, ne sasma izvoran, pobiedi u njega genijalna umjetnika, a to se moglo već i prije zamjećivati u njegovoj osobitoj ljubavi prema ljudima, kakovi su Bezuhov u »Vojni i miru«, a Levin romana »Ane Karenjine«. Njegova daljna djela ili ne pripadaju više u oblast liepe knjige ili nose na sebi biljegu genija, koji je na koncu zapao u sasvim čudne tendencije.

Zadaća družtvenoga nastavnika i propovjednika (na primjer u »Smrti Ivana Iljića«) prirasla je Tolstomu k srcu više nego čisto umjetnička, pjesnička djelatnost. On je bio objelodanio