Seljačka buna/XXXIV

Izvor: Wikizvor
XXXIII Seljačka buna —  XXXIV.
autor: August Šenoa
XXXV


Dne sedmoga veljače 1573, kad je na tornju Svetoga Kralja odbilo podne, ulazile su silne konjaničke čete u mirni Zagreb, gdje je ionako vrvjela sila banskih pješaka. Pred konjaničkom četom jezdijaše na bijelcu gospodin Gašpar Alapić, od smrti Franje Slunjskoga namjesnik banski, pod tvrdim oklopom i gvozdenom kacigom nad kojom je igrala bijela i modra perjanica. Gašpar bijaše blijed, sustao, konj i oružje blatno, a i konjaničke čete umorne, konji izmučeni. U nerednim hrpama kasahu za namjesnikom modri slobodnjaci Barbare Erdödice, zeleni kopljanici pod zastavom zrinjskom, i turopoljski plemići, a zadnja četa tjerala je pred sobom hrpu bosih, blijedih i odrpanih seljaka, svezanih užetom. Konjaništvo dođe petrinjskom cestom do trga Harmice i tu se razvrsti u redove, a svezane seljake dočeka biskupska straža i povede ih u biskupski dvor. Upravo htjede Alapić prebrojiti četu kad od kaptolskih vrata doleti Ladislav Plovdin, kapetan banskih husara, te reče pozdraviv Alapića:

- Velemožni gospodine! Prečasni gospodin ban, dočuv da stigoste u grad, zakazuje da smjesta dođete u njegov dvor.

- Dobro je, gospodine Ladislave! Namah ću s vama - odvrati lijeno Alapić; zatim kriknu oštrim glasom; - Junaci! Pričekajte ovdje dok stigne zapovijed od gospodina bana. - I bocnuv konja poleti Alapić put kaptolskih vrata.

U palači biskupskog dvora sjeđaše čelo dugog stola zamišljen i mrk biskup Drašković premećući pisma, a uz njega podban, potprabilježnik Petričević, veliki župan zagrebački i varaždinski, živo raspravljajući, a naoko stajahu kapetani haramija, časnici banskih husara i brkati vojvode Uskoka. Kad zazveknuše na pragu mamuze maloga Gašpara, prenuše se svi, a biskup dignu se na noge i, koraknuv prema vratima, pruži Alapiću obje ruke.

- Ave, viteže šikloški i kerestinački - pozdravi ga biskup - hvala vam, junače naš! Da nam sreću nosite, već sam čuo. Sjednite, umorni ste.

- Bogami, jesam - pokloni se Alapić skinuv kacigu i obrisav sa čela znoj. - I nije čudo, reverendissime - nastavi sjednuv do bana - ako i jučerašnji dan nije za svetak upisan u koledar, crven je bio, tako mi duše.

- Pripovijedajte - reče biskup - ali ne - dođite u moju sobu, a vi, gospodo, čekajte tu moju daljnju zapovijed.

U banovoj sobi zbaci Gašo oklop i oružje, sjede k peći i, dočim je Drašković po svom običaju šetao amo i tamo, prihvati mali Gašo prebaciv noge:

- Nema tu šale, reverendissime, po svim krajevima zakipila je mužadija kao vrela voda. Ide na nas. Da vam kažem ukratko. Okić, Samobor, Jastrebarsko, Kerestinec i draganićki kosturaši planuše na moju sestru u onaj hip kad Brdovčani provališe preko Sutle. Kao grom stignu mi taj glas. Sestra mirila je kmetove. Badava. Sestra je molila Turna nek joj pošalje Uskoka iz Žumberka, ali Turn reče da mu ih samomu treba, i da se i oni nekako bune. Psine kmetske zapališe joj Kerestinac. Dvije ih se tisuće skupiše da idu u Uskočke gore i dalje u Kranjsku. Tad pljunem ja u šake. Skuckam Turopoljaca, skupim sestrinih slobodnjaka, uzajmim si od gospodina Zrinjskog konjanika, pa put pod noge. Bilo je lakše negoli mišljah. Za prvo nijesu imale hulje dosta pušaka. Za drugo pomože mi varka. Neki Metljičanin Matija Doročić dođe k meni iz Kranjske i dojavi mi sve što se snuje. Imao je u seljačkoj vojsci kapetana Nikolu. Toga predobi moja kesa, a seljaci mišljahu da im je bog. Niko nagovori seljake da ne idu u goru, već preko Samobora ravnicom u Kranjsku. Ja rastrubih da idem u Jastrebarsko, a zaklonih vojsku u šumi kod Kerestinca. Jučer zorom prođe onud mužadija bezbrižno na hrpe kao što marva. Tad, reverendissime, provale moji konjanici kao vragovi, pa udri po stoki i sprijeda i straga, da ih je ležala puna ravnica. Tri sata mlatismo po njima, šest stotina posjekosmo, ali i nas je to koštalo pokoju glavu jer su kmetovi grižljivi kao psi. Potlje bijah u Mokricama; tu nađoh Turna i njegovu četu, koja prekjučer razbi buntovnike kod Krškog. Htjede nam doći na pomoć, ali nam ga nije trebalo.

- A Gregorijanec? - zapita biskup.

- Sjedi u kaši koju si je sam skuhao i pri tom se spekao. Prije bijaše bijesan pas, sada maše repom ko vižle.

- Zlotvor, on nam baci kraljevinu u krv. A Uskoci?

- Mirni su sad. Bilo je već da će pristati uz seljake. Ali Turn dođe na vrijeme. Baci im nekoliko kesa cekina u ždrijela, uhvati kolovođu bune Nožinu koji se je s Ilijom pobratio bio, povješa trojicu i dade jednoga popa mušketirati, a sad su mu Uskoci vjerni. Ali još nije vražjoj ludoriji kraj. Bojati se je za Novo Mjesto, Metliku, Ozalj. Sve do Celja gori plamenom. Štajerske i kranjske barune trese groznica. Kras i Gorensko se muti, a kuga siže i u Korušku. Gospoda gorička, tršćanska i koruška snube vojsku, a u Kranjskoj i u Štajeru diže se zemaljska obrana.

- Znam - reče biskup ljutit - pisali su mi Štajerci, a i car i nadvojvoda Karlo. Bijede me da ništa ne radim. Duše mi, ja sam te banije sit. Koliko puta pisah neka sud makne Taha, tu pošast naše kraljevine, koji je svoj krvariji kriv. Pa nijesmo li poslali kralju Keglevića i Brzaja tražeći pomoć proti seljacima? I opet ništa. Zakleh krajiške generale Vida Haleka i Auersperga da nam dadu krajiške vojske. Ne damo, odgovoriše, dok ne dođe carska zapovijed. A zapovijed ne dolazi, i gotovo mislim da je Nijemcima milo da nas seljaci kolju. Pa ja sam kriv, ja? I eto čujte! Sad gdje teče tolika nevina krv, gdje sva kraljevina plamti, gdje se buna širi do Varaždina i Križevaca, sad dobih carsko pismo da uvedem Heningovicu u pol Susjeda i da gledam da Taha sklonem neka za novce ostavi i drugu polovicu. Je li tomu trebalo devet godina dana?

- To je politička mudrost - nasmiješi se Alapić. - Duše mi, ja mlatim po seljacima nemilo; mi ih moramo potući do nogu jer se dižu na plemstvo, ali srce me boli kako zdvojni narod gubi glavu. Da je više pravednosti negoli milosti, moglo je i bez toga biti. - Da domine Gašpar, nijesam ni ja čovjek od kamena, ali iskorijeniti valja taj otrovni drač do kraja jer se radi o glavi cijeloga plemstva, jer je sotonski duh ušao u kmetove. Videći da od Nijemaca nema pomoći, sazvah zemaljsku obranu kraljevine Slavonije u Zagreb; zato pozvah i vas amo. Vi morate voditi vojsku. U Zagrebu skupih pet tisuća birane vojske, haramija, Uskoka, banskih husara i bombardira. I vi ste lijepu četu doveli. Pa krenite u ime boga na put i to odmah sutra.

- Sutra već?

- Da - odgovori odrješito biskup - kod Stubice i Zlatara skupilo se šest tisuća seljaka, a vodi ih Stubičan Matija Gubec. Sav puk čeka sve do Međimurja, a ako se Ilija Gregorić iz Štajerske priključi Gupcu, zlo po nas! To valja zapriječiti. Zato ne počasite časa. Dokažimo da sami možemo svladati bunu, da smo tu gospodari i da nam ne treba pomoći Nijemaca.

- Bene, reverendissime, budi po vašoj zapovijedi. Sjutra krenut ću na Stubicu, ali sutra o podne. Nek počine vojska, a i mojim grešnim kostima treba mira.

Za jednu uru orile se trublje, gromorili bubnjevi po zagrebačkim ulicama. Iz biskupskog dvora poletješe časnici k svojim četama da im doglase neka se svatko spremi na sutrašnji dan, jer da će vojska krenuti na sjever.