Razgovor ugodni/Pisma od grada Splita

Izvor: Wikizvor
Pisma od grada Šibenika... Razgovor ugodni naroda slovinskoga —  Pisma od grada Splita...
autor: Andrija Kačić Miošić
Pisma druga od grada Šibenika...


Pisma od grada Splita, kako dolaziše poda nj Turci na 1646. izvađena iz istorija Jerolima Brusona.

  Vojsku kupi Sejdijiću paša
po svoj Bosni i Ercegovini,
po Kotaru, Lici i Krbavi
velikoga rata od Kandije.

  Kada li je sakupio biše,
zove paša age i spaije,
alaj-bege, odže i kadije,
kapetane i mlade serdare,

  ter je njima tiho besidio:
„Svitujte me, po izbor gospodo!
Ali ćemo na Split udariti
al na Trogir u Kaštelim ravnim?

  Ali bismo pošli k Šibeniku
za osvetit naše vitezove,
kojino su skoro izginuli
pod bijelim gradom Šibenikom?

  Al bi moju podignuo vojsku
niz Kotare g Zadru bijelomu?“
Veli njemu Atlagiću beže:
„Amet-paša, mili gospodare!

  Ne odimo gradu Šibeniku,
Šibenik je nesrićan po Turke:
skoro su poda nj dolazili,
al su svoje glave pogubili.

  Niti vodi silnu vojsku tvoju
niz Kotare Zadru bijelomu,
jer da dođe sva sila careva
još i glavom Otmanović care,

  ne bi njega osvojiti moga,
da ga bije dvanajest godina,
kamo li će tvoji krajišnici,
Ercegovci i Bošnjaci Turci!

  Već odimo k Splitu bijelomu,
di je rana konju i konjiku,
ravno polje, zelene livade,
žive vode, vino i šenica.

  U njemu su bogati trgovci
i gospoda puno plemenita,
a gospoje kano Talijanke
lipa struka i u pasu tanke.

  A kada li Split grad osvojimo,
otićemo niz Kaštele ravne
do Trogira, grada bijeloga;
lasno ćemo osvojiti njega,

  jer mu ne će dobra pomoć doći
od mladoga bana đenerala:
nahodi se u Kotoru gradu
sa svom vojskom dužda mletačkoga.“

  Kada ga je paša razumio,
silenu je vojsku podigao
ter otiđe s vojskom na Latine,
brzo dođe k Splitu bijelomu.

  Ne da Turkom ni dahnuti paša,
već udari na varoš od grada;
varoš ne da ni gledati na se,
jer iz njega živi oganj siplje.

  Brane njega vitežki gospoda,
varošani i mladi građani.
Tu bijaše zmaje od dvi glave,
po imenu Trtaljić vojvoda,

  koji turske glave odsicaše
na mejdanu, pobre, junaškomu;
drugi biše Posidarac kneže,
od Kotara na glasu viteže.

  Na Turke su juriš učinili,
uz polje jih ravno potirali;
mnoge turske odsikoše glave
kod Mrljana, visoke planine.

  Ufatiše pašina sinovca,
po imenu mlada Asan-bega,
al mu rusu glavu odsikoše
ter je meću gradu na bedene.

  Al je malo vrime postajalo,
dođe pomoć Splitu bijelomu;
pet velikih od boja đemija,
pune praha i teška olova

  i junaka dužda mletačkoga
od Kotara i od Šibenika,
i prid njima Gonzaga principe,
od oružja mlađan đenerale.

  Ugleda se na sinjemu moru
osamdeset tanki ormanica,
ter se bile kano labutovi
izpod Brača, otoka slavnoga.

  Jidre šajke k Splitu bijelomu,
jade daju paši bosanskomu.
Kada ji je paša ugledao
on se kruto biše poplašio

  ter podiže svoje vitezove
i pobiže uz to polje ravno.
Kada Turci na Solin dođoše,
na Sućurac selo udariše.

  U za čas su po se udarili,
pod njime su mnogi izginuli.
U Sućurcu vitezova biše
od Kaštela, kako Bruson piše,

  ljutih zmija, ognjenih junaka,
kojino se ne boje Turaka:
izpod sela iztiraše Turke,
oteše jim oružje i ćurke.