Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Petar Krešimir

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži

28. Petar Krešimir[uredi]

Kralj Stjepan I. imao je dva sina. Naslijedi ga stariji sin Petar Krešimir, koji već mjeseca veljače g. 1059. nosi naslov "kralj Dalmacije i Hrvatske" [1]. Petar Krešimir steče ostale dijelove Dalmacije (Zadar. Osor, Krk i Rab). Dobro mu dodjoše borbe za carsko prijestolje, koje su nastale u Carigradu, kad je ondje g. 1056. izumrla dinastija macedonska. Krešimir se valjda poslužio takodjer slabošću srpske države, koja se iza smrti Stjepana Vojislava (god. 1051.) raspala u više dijelova. Zato je i mogao raširiti granice svoje države. Petar Krešimir postade obnoviteljem države hrvatske, te je Hrvatska opet ojačala pomorskom i kopnenom silom svojom. Najbolje je to osjećao sam kralj Petar Krešimir, kako svjedoči njegova povelja od g. 1069. U toj povelji kralj ističe, da on Hrvatskom i Dalmacijom upravlja "milošću božjom", dakle posve neodvisno. Nadalje on naglasuje, da je »svemogući Bog naše kraljevstvo raširio na kopnu i po moru«. Za Jadransko more kaže: naše dalmatinsko more«2. Mnogi otoci u tome moru bijahu dapače krunsko dobro kraljeva hrvatskih. Neke od ovih otoka (Maun i Vir) daruje kralj Krešimir (god. 1066. odnosno 1069.) samostanima hrvatskim.

U ovo je doba crkva rimska počela izvoditi velike reforme, nakon što se od nje g. 1054. posvema odijelio carigradski patrijarka Mihajlo Cerularije. Pape nastojahu, da crkvu izbave iz ruku svjetovne gospode, pa da u crkvu uvedu novi kršćanski život i red. U tu svrhu zabranjivahu svećenicima ženidbu, skidahu nevrijedne svećenike, a svjetovnim vladarima poricahu pravo, da biraju biskupe i opate, pa da im podjeljuju biskupski štap i prsten. Da se ove reforme provedu i u Hrvatskoj, držao se dvaput (g. 1060. i 1064.) u Splitu crkveni sabor. Petar Krešimir pristade uz papine želje poput mnogih drugih onodobnih vladara (u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Češkoj i Engleskoj). Možda ga je na to putila i politika. Kralj je naime želio, da uza se ima svećenstvo po gradovima dalmatinskim, pošto je velik dio gradjanstva (trgovci) još uvijek bio sklon republici mletačkoj. Medju biskupima dalmatinskim isticahu se osobito Ivan trogirski i Lovro splitski. Oni ustanu proti slavenskomu jeziku i proti grčkomu obredu kod službe božje, a takodjer proti hrvatskim svećenicima, koji su imali žene i nosili bradu. Naravno da se radi toga na saborima razvila borba, koja se svršila pobjedom latinske stranke. Na prvom je saboru bio papin poslanik Majnard, a na drugom kardinal Ivan, biskup.od Porta.3 Hrvatski svećenici budu prisiljeni, da otpuste žene svoje, da obriju brade i da grčki obred zamijene rimskim. Ali jezik slavenski ostade i nadalje kod službe božje. Ipak će svećenici glagoljaši u buduće morati znati služiti sv. misu takodjer latinskim jezikom.

Oko g. 1067. desio se kralj Petar Krešimir u Ninu, gdje je imao svoj dvorac. Ovamo dodje iz Zadra opat samostana sv. Krševana, te zamoli kralja, neka bi samostanu potvrdio sve povlasti i sloboštine, koje samostanu podijeliše prijašnji kraljevi hrvatski. Nato je kralj Petar Krešimir samostanu sv. Krševana izdao ovu povelju: »Ja Krešimir, koji se drugim imenoml zovem i Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca, dajem svima na znanje, da mi se činilo pravo i zdravo, da se ne zavrgnu odredbe mojih pradjedova, najmanje pak one, koje su učinjene za spas duša njihovih. Našli smo naime u djelima našega pradjeda Krešimira starijega, da je on samostanu sv. Krševana u Zadru za sva vremena darovao neki posjed Diklo. Ovaj posjed ostao je vlasnicima netaknut za njegova vladanja i za njegova sina Držislava te njihovih moćnih banova: Pribine i Oodimira; isto tako za vrijeme Svetoslava te njegove braće Krešimira i Gojslava i njegova sina Stjepana, oca mojega, uz privolu odličnih banova, koji bijahu u njihovo vrijeme: Gvarda, Božeteh i Stjepan Praska. Zato i mi to potvrdjujemo, pa hoćemo da to stoji za uvijek. A tko bi poslije naše smrti htio da ovu povelju pogazi, neka ga stigne srdžba posljednjega suca! Dano u gradu Ninu pred svjedocima: Boleslav tepčija, Adamić ninski župan, Vukić lučki župan, Voleša djed, Budić posteljnik, Ivan kapelan, Zović volar, Drugonja štitonoša, Djedovit vinotoč, Orubonja dekan. Po zapovjedi gospodina kralja pisao sam ovu povelju svojom rukom ja redovnik Adam, izabrani biskup Hrvatske«4. Kad je kralj Petar Krešimir g. 1069. opet boravio u Ninu, zamolio ga je opat Petar, neka njegovu samostanu sv. Krševana u Zadru daruje »svoj vlastiti otok Maun«, koji se nalazi zapadno od otoka Vira. Kralj je to učinio u prisutnosti »svojih župana, knezova i banova«. Potrebitu listinu sastavio je »hrvatski biskup« Anastazije, koii bijaše »kancelar kraljevskoga dvora«. Kao svjedok poslužio je i zadarski biskup Stjepan." — Iz ove listine razabiremo, da se uz kralja nalazilo više banova. Moralo je dakle g.1069. u Hrvatskoj biti i više banovi n a, kojima upravljahu spomenuti banovi. Jednu je banovinu činilo svakako hrv. Primorje, drugu sjeverna (posavska) Hrvatska, a treću Bosna.

Za vladanja ikralja Petra Krešimira spominju se u Hrvatskoj poimence samo dva bana: Gojko i Dmitar Zvonimir. Gojko se kao ban spominje u listinama g. 1059.—1069., a Dmitar Zvonimir g. 1070.—1073. Na tima listinama stoje takodjer imena mnogobrojnih župana, koji su gotovo sami Hrvati.6 Krešimir je zadržao i hrvatske naslove dvorskih časnika (hrvatski djed, peharnik, posteljnik, štitonoša, tepčija, ubrusar. vinotoč i volar), dočim se na dvorovima drugih onodobnih vladara služe latinskim naslovima. Po svemu se dakle vidi, da je Petar Krešimir bio pravi narodni kralj hrvatski. Ali nije u njegovo doba Hrvaska bila samo narodna, već i moćna, — dapače najmoćnija iza smrti kralja Tomislava. Zato daju hrvatski povjesnici Petru Krešimiru pridjev »Veliki«. Poput svoga oca pokopan je kralj Petar Krešimir u crkvi sv. Stjepana ispod Klisa. Tamo se njegov lijes nalazio još u 13. vijeku.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Kralj Stjepan I Kralj Slavić

Bilješke / reference[uredi]

  1. Rački: Documenta, str. 51.