Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Mislav i Trpimir

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži

17. Mislav i Trpimir[uredi]

Ratimirov savremenik bijaše ban Mislav, koji je u dalmatinskoj Hrvatskoj naslijedio bana Vladislava. U ono su doba već primorski Hrvati bili vrsni mornari. Najvještiji pak medju njima bijahu Neretvani. Ovi su na zao glas došli kao smioni gusari. Vre­bajući iza brojnih otoka (Brač, Hvar, Korčula i dr.), običavahu Ne­retvani udarati na mletačke ladje, koje bi onda plijenili. Mlečani su u ono doba najviše trgovali sa Carigradom; zato ladje njihove moraju prolaziti uz dalmatinsku obalu, koja je za plovidbu bolja, nego li je tali­janska obala. Da se zaštite od gusara neretvanskih, putovahu mletačke ladje obično u zajednici (poput karavana). To je Neretvane sililo, da i oni sastavljaju čitavo brodovlje, kojim će udarati na bogate ladje mle­tačke. Na taj bi se način gdjekada razvila prava pomorska bitka. Činilo se, da će radi toga doći do rata izmedju Mlečana i Hrvata. I doista se mletački dužd Petar Tradonik god. 839. s ratnim brodovljem zaputio u Dalmaciju. Nije ipak ratovao, već se pomirio s hrvatskim banom Mi­slavom. Znajući, da na čelu gusara hrvatskih stoji primorski župan Družac, krene mletački dužd i na jug do neretvanskih otoka. Ovdje je Družac pristao na mir, te se onda Petar Tradonik vratio u Mletke. No već slijedeće godine (840.) morade mletački dužd ponovno poći u Dalmaciju, da kazni Ljudislava. Bit će da je Ljudislav bio barem župan hrvatski, kad Mlečani sami priznavaju, da je dužda Petra zadesio poraz. Izgubivši u pomorskom boju preko 100 ljudi, vratio se dužd osramoćen u Mletke. No sada zaprijeti Hrvatima i Mlečanima velika pogibelj od Arapa ili Saracena. Ovi su iz Kairovana u sjevernoj Africi još od god. 827. udarali na Siciliju. Kada pak zauzeše taj otok, počeše pljačkati obale južne Italije. Arapski gusari nijesu štedili ni trgovce, koji bi brodili Ja­dranskim morem. Sa 36 brodova osvanuše Arapi god. 840. i u Boci kotorskoj. Ovdje su osvojili i oplijenili gradove: Budvu, Risan i Kotor, a onda pošli na sjever do Dubrovnika. Punih 15 mjeseci opsjedahu Arapi grad Dubrovnik, koji ostaviše tek onda, kada su čuli, da mu u pomoć diolazi brodovlje bizantinsko. Osvojivši u južnoj Italiji (god. 841.) gra­dove Bari i Tarent uznemirivahu Arapi i nadalje trgovce na Jadran­skome moru. Protiv Arapa krene mletački dužd Petar Tradonik sa 60 ladja, ali bude (god. 842.) kod Tarenta hametom potučen. Odsada su gusari arapski često dolazili do dalmatinskoga primorja, gdje bi strašno pustošili, plijenili i hvatali roblje. Zarobljene Hrvate prodavahu Arapi ponajviše u arapsku Španiju. Ondje su vladari u Kordovi imali posebnu tjelesnu stražu, koja se sastojala od samih Hrvata. Ova je četa postala toli moćna, da je gdjekada skidala i namještala vladare arapske.

U borbi s gusarima saracenskim ostavi ban Mislav dalmatinsku Hrvatsku svome nasljedniku Trpimiru. O svima prijašnjim banovima hrvatskim govore samo tudji (franački, talijanski i grčki) pisci. Trpimir je prvi naš vladar, o komu se sačuvao domaći - i to državni - spis. To je povelja, kojom ban Trpimir 4. ožujka 852. nadbiskupiji splitskoj potvrdjuje darovnicu svoga predšasnika Mislava, te joj povrh toga poklanja još neke posjede. Iz ove isprave, - koja je najstariji pisani spo­menik svih naroda slavenskih, - doznajemo i neke druge stvari. U njoj se Trpimir zove “dux Chroatorum”, što znači vojvoda (herceg) ili “ban Hrvata”. Državu svoju zove Trpimir “regnum Chroatorum”, što bi značilo upravo “kraljevina Hrvata”, premda Trpimir još nije kralj. Imenom “regnum” običavahu i drugi hercezi (franačko-njemački) nazivati svoje države, kada bi htjeli pokazati, da vladaju samostalno. Iz toga se dakle vidi, da Trpimir nije bio odvisan ni od istočnoga (bizantinskog) ni od zapadnoga (franačkog) carstva rimskoga. Zato i u povelji ističe, da vlada “milošću božjom”. Povelju ne izdaje Trpimir sam, već ju kao svjedoci supotpisuju članovi zbora velikaša, koji se nalaze u pratnji banovoj. Na­ročito ističemo, da je Trpimir izdao povelju privolom petorice župana hrvatskih. Trpimir je poput zapadnih vladara imao svoje dvorske časnike i dvorsku pisarnu. Imao je i komornika (Negutina) i 3 dvorska svećenika (Dominika, Ciprijana i Martina), koji takodjer svjedoče na povelji. Li­stina je izdana u banskom dvoru Bihaću (na moru), a iz nje se razabire, da ban Trpimir ima svoj posjed i u Klisu. Po svemu se vidi, da je Trpimir bio moćan vladar. Zato ie i mogao odbiti bugarskoga kneza Borisa, kad je ovaj navalio na Hrvatsku. Boris je kasnije zatražio mir od Trpimira i darove mu slao, da se ponovi ne­kadanje prijateljstvo izmedju Hrvata i Bugara. Mislimo, da je Trpimir uspješno odbijao i nasrtaje arapskih gusara, koji su još uvijek strahovali po Jadranskomu moru. Inače je Trpimir bio vrlo pobožan ban. Njegova se odanost prema Bogu razabire takodjer iz gore spomenute povelje, u kojoj splitskoga nadbiskupa Petra zove “ljubljenim kumom svojim”, a sve daje u slavu božju. Trpimir je išao hodočastiti u Rim, te je na putu pohodio i neki samostan talijanski. U istom je samostanu ostavio spomena i Trpimirov sin Petar, koji je u Italiji boravio poslije oca svoga.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Ban Ratimir Ban Domagoj