Pjesme (Cliff)

Izvor: Wikizvor

1.

jedno se oko promoli iz dimne sjene

i prihvati mene u svoj jasni svod

ali ja mu nisam znao razmaknuti prohod

i njegove istražiti domene

moj grubi korak čovjeka posrnulog

vrati se po uličicama posrtati

ondje gdje po mojem moždanju nanovo sijajući sjaj

iz oka koje se radi mene otvorilo

ne prestaje više snažnim udarcima rukoveti

kažnjavati moj postupak nevoljni

2.

i sanjajući ja sebe vidjeh u slastima

najavljenim tim pogledima bajnim

i ljubeći lijepe usne sestrinske

čiji oris tanan i neumoljiv

bi bio izgovorio najljepše riječi

da me privuče lukavim tajnama

zahvaljujući kojima prodirući žalac tučka

u najmračnijim tajnama tijela

ja si otvaram posve novo srce a ono isto

kida konce najstarijih nesklada

3.

moj korak prođe uobičajenim uličicama

moj je jezik oslinio poznate riječi

(čovjek odozdo je zaspao a čegrtaljka

nesnosna njegov radio nastavi mi

odašiljati svoju škripu bosonog

ja siđoh bubnjati po njegovim vratima)

ô snu o sreći ti me nagoniš

opet prema blagostanju kreveta punog dobrote

ali novi dan odašiljajući svoje kohorte

već me opominje da novi napravim čaj

4.

no moji tomovi nagomilani po zidovima

čine mi se stopljeni s njihovom žbukom

ni jedan mi ne nudi sebe na čitanje

što kipteći išće moja duša

živo slovo ono uistinu čestito

koje u ovaj čas trebam za prijeći

kroz hladne valove dana

tražim ga uzalud po tim policama

gdje svi moji autori nagrđeni nosom

ne čine drugo no me sunovraćuju natrag

5.

i ovaj napis nije li također grimasa

koju ja utiskujem s ovim silabima na

ovaj papir kojeg ja nemam milosti

zacrniti jednim sigurnijim govorenjem?

(čitajući jučer Saint-Johnove škrabotine

nisam vidio u njima drugo do pretenciozno

znanstveno hinjenje lijepo naslikanih fraza

kojima se on opija uvjeravajući sam sebe

da nije kao svaki drugi danji princ

koji će s večeri umrijeti u tami)

6.

ja bijah u Parizu da bih potpisao zbirku

izdanu kod Gallimarda

ufajući se da će stanoviti baciti pogled

na ove stranice zacrnjivane pričama

iz dana u dan pisane radi saznanja

iz dana u dan da bi se prošla godina dana

ali nije li to bilo uvelo lišće

sve te pjesme izgrebane žudnjom

da se spašavam iz dana u dan

ritmom zapisanog ludila

7.

izbezumljen bivstvovanjem na ovoj planeti

s dvije noge dvije ruke jednim licem

koje bi htjelo biti licem pjesnika

zauzetog jednom zadaćom čistom i tegobnom

ucrtati na površini jednog zida

trošne riječi koje mu išće vrijeme?

jer ima hitnosti u sječivu

koje se uzdiže i koje prekriva treba probiti

na dan ono što ljudi i žene

ne popuštajući iznose iz prošlosti

8.

kojoj oni zamjenjuju očnjake koji ih razdiru

François Villon moj učitelju molim te

vodi moju ruku u mjesecu prosincu

da ne bi zapisala nikakve gluposti

koje ja vidim poredane na policama

ovih zidova ili vjerskih dućana

koji ih prodaju kao juhu u limenkama

koje svojim preobiljem zagušuju

vino za kojim ljudi imaju toliko potrebe

ali mu ne kušaju ni najmanju kap

9.

bijaše jedno vrijeme kad se čovjek nadao

lijepom kraljevstvu punom svjetlosti

katkada je on čak vjerovao da opaža

tu svjetlost kako silazi na zemlje

na žalost ovo stoljeće i njegovi bešćutni ratovi

smišljeni jednom groznom glupošću

toliko su opustošili vatre tih nebeskih

pirova i toliko zagasili njihov kvasac

da svjetlost kao stara crknuta karoca

s užasom se stropoštala

10.

ali ne! ne recite da se svjetlost

stropoštala jer ju vi vidite

doći kod vas kroz to tavansko okno

uobičajeno na tom krovu koji prošle godine

zamalo nije odletio s tavanom

pod pritiskom jedne lude oluje

to jasno svjetlo nije li možda

kao ono svjetlo običnog sunca

koje međutim dolazi kazati zemlji

da na njoj nikakav led nije vječan

11.

smrzavica govorimo o njoj drobi moje biće

u ovu oštru zimu kad pišem

uz neprekidno brujanje starog kalorifera

uz koji sam poput miša

sam s velikim razrogačenim očima noći

da bih prisluškivao opasnosti koje vrebaju

moji udovi drhte moja se koža ježi

moj nos slini zubi me bole

bojim se da se na ulici ne bace

na mene kao na plijen od nešto malo kovine

12.

stare žene slabo utopljene

ježe svoje bore na vjetru koji ulazi

u kožu njihovog lica nagrđenog

godinama strpljivog ponižavanja

i kad ja vidim njihove jadne noge

kako drhtavo plešu po mučnoj cesti

mislim na jedan drugi naravniji ples

koje one upoznaše dok su se otvarale

starim zadovoljstvima oplođavanja

kojem one upoznaše sreću i mučeništvo

13.

oh! kako su ruke moje usahle

mošnje moje živokotne žlijezde

sezona me ispunjava drhtavicom

i ako lopata ne može rovati zemlju razlog

je tome ovaj led koji skrućuje i suši

smeđu koru škrte zemlje katkad

u sred hladnoće koja me satire

i strah da ne budem sam na ovom svijetu

jedna topla zraka iznenadno siđe ljubazna

radost postojanja me nadahnu i nabuja

14.

u ime Oca Sina i Duha Svetog-

koji se trude pomoći mi u ovom pisanju

kojeg se poduzeh da bih slavio njihovo biće

je to što sam sjeo u ovaj dan današnji

s perom u ruci i ukrućene kralježnice

pod jasnim jutarnjim svjetlom

to je za to što su me oni htjeli takvog

kakvi su oni sami

budući da njihove tri osobe u njihovim grudima

sadržavaju svako biće kao što moja ruka

sadržava svu umjetnost za stvoriti ovu pjesmu

15.

ja znam da Židovi i muslimani

ô Oče Sine Duše ne priznaju

vaše osobe u nebesima

božanstvenost je dakle ono zbog

čega ja hoću vama uputiti ovu pjesmu

i priznati kršćanstvo

kojim je moja priča sva natopljena

bilo da ljubim ili mrzim nju

ona mi čini sve ja sam rođen

i umrijet ću pod vašim trostrukim carstvom

16.

na mojem krštenju znak križa

bi nacrtan na mom čelu od jednog svećenika

i po mojoj smrti on će označiti ja vjerujem

taj isti znak na blijedom obličju

mojeg mrtvog tijela opruženog u blatnoj

ravni koja će me prožderati kad

bijah dijete služio sam misu i često

molio Dobrog Boga da sasluša moje

sirote rečenice jer ja vjerovah da

jedno uho vjetra u nebu zaustavlja

njegovo veliko putovanje

17.

za prignuti se i primiti riječi

koje u svom srcu i na francuskom

jeziku uputih Gospodinu koji odozgo

naginje se da bi saslušao moje budalaštine

kad sam porastao nastavih na crkvenim

klecalima nuditi oba svoja koljena

na nedjeljnoj misi skla-

pah svoje ruke da bih uputio

svoje molitve Isusu ili Djevici

¨kod nas¨ svim svojim srcem ja pjevah

¨budite kraljica¨

18.

čak i poslije kad imah dlaka na bradi

ja sklapah ruke i pružah jezik

za primiti svetu pričest

pod uvjetom da sam se pokajao

nad svojim grijesima bi mi veoma nelagodno

oh! ja se stidjeh žudnji tijela

i željah one čija grižnja

ne izjeda dušu kad su žudnje

tjelesne koje mi daju veliki ushit

ali da se ne usuđujem nikad suosjećati

19.

tako ja vrlo rano uđoh u dob

ne gubeći izgled mladog djevca

koji čuvaše u sred lica

jasni pogled djeteta u zipci

od Williama Blakea primih pečat

definitivno neraspadiv i htjedoh

preporoditi svaki dan vatrom

radosti koju nježno djetinjstvo proglasi

idi tijelo moje idi igrati s očima

tijela ali ti dušo moja budi plamen

20.

ledene studi koje bjesnješe ovdje

učiniše noći cvokotave tada

kad jutro najzad zabijeli

sa svojim sjajem nebo učini se da

mi iziđosmo iz jednog studenog sarkofaga

da mi izmakosmo jednom grobu od leda

nos je začepljen koža je ispucala

zbog napada mraza

mi stavismo velike podstavljene ogrtače

da bismo sišli i pojeli svoje objede