Moj dom

Izvor: Wikizvor

Moj dom Autor: Silvije Strahimir Kranjčević

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;

Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,

Ko žića zadnji dah;

I da mi ono pane pod nokat sverazorni,

Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,

A spasoh u tom sve,

U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso

Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,

Ja obraz pronijeh njen;

Na svojem srcu grijem već klonula joj bila

I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,

Svih pradjedova prah,

Nepogažene gore i šaren-đulistane

I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio

I bježat moram svijet;

U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,

Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom

Na javi i u snu,

I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:

O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,

Ah, ponajljepši san;

I moja žedna duša tim sankom joj se klanja

I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu

I krunidbeni pir,

I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu

U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more

Posvećuje mi grud;

Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,

I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,

Zaorit ću ko grom:

O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!