Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini

Izvor: Wikizvor
Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini
autor: Franjo Tuđman
Izvješće Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini na zajedničkoj sjednici oba doma hrvatskog Sabora (22. siječnja 1997.) Izvor: http://web.archive.org/web/20130423183403/http://www.predsjednik.hr/zagreb22.Sijecnja1997 Dopuštenje: http://www.predsjednik.hr/Impresum "Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora."


Štovani predsjedniče Zastupničkog doma i Sabora Republike Hrvatske,
Štovana predsjednice Županijskog doma,
Štovani zastupnici oba Doma hrvatskoga državnog Sabora,
Cijenjeni članovi hrvatske Vlade i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti,
Ugledni uzvanici crkvenih i društvenih zajednica,
članovi diplomatskog zbora i svi gosti,
Dame i gospodo,

OSNOVNE ZNAČAJKE 1996. GODINE[uredi]

U 1995. oslobođen je najveći dio hrvatskog okupiranog područja. Time je osigurana opstojnost hrvatske države i zaštićeni njezini dugoročni strateški interesi. Ostvarenjem tog temeljnog cilja sveukupne nacionalno-državne politike, stvoreni su preduvjeti da 1996. bude prva, istinski mirnodopska godina.

Osnovni ciljevi hrvatske državne politike u prošloj godini bili su: osiguranje mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, učvršćenje vanjskopolitičkog položaja suverene i samostalne Hrvatske, kao srednjoeuropske države, dalja izgradnja i jačanje demokratskog ustroja na osnovama vladavine prava i socijalne pravde, te dalji preustroj gospodarstva koji će jamčiti poticanje razvitka, zaposlenosti i postupnog podizanja životnog standarda kako uposlenih, tako i umirovljenika i svih stradalnika Domovinskog rata. Smatram da, uvodno u ovom Izvješću, mogu s punim pravom reći, da smo u najvećoj mogućoj mjeri uspjeli u ostvarivanju tih temeljnih zadaća državne politike. Ako smo 1995., s pravom ocijenili kao godinu "...burnih zbivanja i važnih događaja od najvećeg povijesnog značenja od uspostave samostalne i demokratske hrvatske države", onda i prošlu, 1996., možemo ocijeniti, isto tako, vrlo uspješnom. Postignuti rezultati u toj godini, kao i u čitavom razdoblju od uspostave suverene Hrvatske mogu se poricati samo sa stanovišta nepoznavanja i nedobronamjernosti ili demagoškog politikanstva.

U prošloj godini, državno vodstvo, svekoliki hrvatski narod i svi hrvatski građani, bili su, međutim, suočeni sa znatno drugačijim, pa i potpuno novim izazovima i zadaćama. Bilo je to u promijenjenim mirnodopskim prilikama, ali su one bile i ostaju bremenite teškim ratnim naslijeđem, i veoma složenim međunarodnim okolnostima. Među njima posebno valja spomenuti višestrane pokušaje vanjskog miješanja u unutrašnji demokratski razvitak suverene Hrvatske, a također i planove međunarodnih krugova o regionalnom integriranju Hrvatske u balkanskim ili jugoistočnoeuropskim okvirima, što je za hrvatski narod posve neprihvatljivo.


VRAĆANJE HRVATSKOG PODUNAVLJA U HRVATSKI USTAVNO-PRAVNI POREDAK[uredi]

Pošto smo svojim ratnim pobjedama, oslobađanjem središnjih okupiranih područja hrvatske države, i promjenom strateškog odnosa snaga na ovom području, promijenili svekolike odnose, dobili smo čvrsta jamstva međunarodne zajednice za mirno vraćanje preostalog okupiranog područja Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Tako je od početka 1996. godine započela provedba Zagrebačko-erdutskog sporazuma o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, pod privremenom upravom UNTAES-a na čelu s generalom J. Kleinom, u ustavno-pravni sustav hrvatske države. Iako je početak reintegracije kasnio nekoliko mjeseci, 21. lipnja 1996. uspješno je završeno razvojačenje Podunavlja. U tom je postupku 16.000 pripadnika srpskih paravojnih postrojbi razvojačeno bez ijednog incidenta, uz istodobno povlačenje svog teškog naoružanja. Istodobno, u suradnji UNTAES-a i Ministarstva unutarnjih poslova započeo je i otkup lakog i osobnog naoružanja, koje je preostalo kod civilnog pučanstva tog područja.

Završetkom razvojačenja hrvatskog Podunavlja, počela je uredovati prijelazna policija, u sastavu koje u ovom trenutku djeluje i više od 300 hrvatskih redarstvenika, s tendencijom povećanja tog broja.

Tijekom 1996., prvi rezultati provedbe mirne reintegracije - nakon razoružanja srpskih paravojnih postrojbi - bili su u tome što su otvorene najvažnije komunikacije - cestovni i željeznički promet i plovni putovi, te vraćena naftna crpilišta -eletovci. Nakon normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa uspostavljen je na Bajakovu (kod Lipovca) i redovan međunarodni granični prijelaz između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije. Na ostalim graničnim prijelazima prema SR Jugoslaviji nalazi se prijelazna carina u kojoj rade i hrvatski carinici, a granični režim odvija se sukladno hrvatskim zakonima. Isto tako otvoren je i redovit granični prijelaz (kod Kneževa) i prema Mađarskoj, preko kojeg se ubrzo razvio živ promet između Osijeka i Mađarske. Već tijekom 1996., UNTAES je u potpunosti vratio pod suverenu hrvatsku vlast dio hrvatskog Podunavlja - nekoliko mjesta u tzv. srijemskom trokutu. U tom je području uspješno započeo i povratak hrvatskih prognanika u njihove domove, što je omogućeno uzorno organiziranom obnovom koju financira hrvatska država. Tu je odmah uspostavljena i djelatnost svih javnih službi od važnosti za normalan život pučanstva. Na taj je način napokon započeo povratak hrvatskih prognanika nakon punih pet godina neiz- vjesnosti.

Uskoro će prema istom uzoru započeti povratak i u sela Antunovac, Ernestinovo i Bilje, a također i u područje tzv. baranjskog trokuta. Mirna reintegracija završit će se u cijelosti do sredine 1997. godine, s tim da je realno pretpostaviti da će se povratak prognanika okončati najkasnije do kraja godine. Provedba mirne reintegracije bila je moguća i stoga, što se - osobito nakon normalizacije odnosa između Hrvatske i Jugoslavije (Srbije) - dio srpskog pučanstva ne protivi reintegraciji. No, unatoč početnim uspjesima u reintegraciji, valja napomenuti da još uvijek postoji žilav otpor pojedinih skupina srpskih ekstremista, koji se nikako ne žele pomiriti s neizbježnošću vraćanja Podunavlja u ustavnopravni i gospodarski sustav Hrvatske.

Neki predstavnici lokalnih Srba postavljali su i nerealne i za hrvatsku javnost posve neprihvatljive zahtjeve za političkom autonomijom i posebnim statusom tog područja, nastojeći i dalje odugovlačiti provedbu mirnog rješenja. Nasuprot tome, Hrvatska je opetovano pokazala svoju spremnost za mirno rješenje, jamčeći srpskom pučanstvu sva građanska i etnička (manjinska) prava. I s ovog mjesta pozivam sve Srbe, hrvatske državljane s tih područja da sudjeluju na izborima za tijela lokalne i županijske samouprave i za Županijski dom hrvatskoga Sabora.

Moj nedavni boravak u Vukovaru i na dunavskoj granici, označio je više nego simbolično skori i konačni povratak hrvatske države u područja hrvatskog Podunavlja. Koristim ovu prigodu, kako bi pred ovim visokim Domom odao priznanje hrvatskim prognanicima za njihovo ponosno, strpljivo i dostojanstveno držanje, i za pokazano povjerenje u rad svih sastavnica hrvatske državne vlasti. Isto tako naše priznanje zaslužuje i privremeni upravitelj, general Klein, za uporna i razborita nastojanja da se mirna reintegracija, unatoč svim teškoćama, ipak uspješno privede kraju. To će ujedno značiti da će se uspješno završiti i mandat UNTAES-a kao rijedak primjer djelotvornosti mirovnih snaga. Više ne može biti nikakve dvojbe da će se Hrvatska ove godine u potpunosti vratiti bez novih žrtava i razaranja - sa svojim pobjedničkim stjegovima - u Vukovar, taj simbol hrvatske borbe za svoju slobodu i državu, i na Dunav, vraćajući područja Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema u krilo Domovine.

VANJSKA POLITIKA I MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE[uredi]

  1. Odrednice hrvatske vanjske politike
  2. Situacija u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskih sporazuma
  3. Odnosi Hrvatske sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom)
  4. Hrvatska i europske integracije
  5. Hrvatska i Ujedinjeni narodi
  6. Druge vanjskopolitičke aktivnosti

Odrednice hrvatske vanjske politike[uredi]

O osnovnim odrednicama hrvatske vanjske politike govorio sam opširnije u prošlogodišnjem izvješću hrvatskom državnom Saboru. To su: ostvarenje suverene hrvatske vlasti na cijelom državnom području, rješenje krize u Bosni i Hercegovini na osnovama dosljedne provedbe Washingtonskih i Daytonskih sporazuma, poticanje i razvijanje političke, gospodarske i svake druge suradnje sa svim, i osobito susjednim zemljama, uz čvrstu i dosljednu obranu vlastitih nacionalno-državnih interesa. Posebnu važnost pridajemo i usmjerenju Hrvatske prema europskim, osobito srednjoeuropskim gospodarskim integracijama, a isto tako i prema europsko-atlantskoj sigurnosnoj integraciji.

I u protekloj godini posebnu smo pažnju posvećivali produbljivanju prijateljskih i partnerskih odnosa s glavnom svjetskom velesilom - SAD, i na političkom, i na obrambenom području. Promicali smo dobre i prijateljske odnose sa svim zemljama EU, sa Svetom Stolicom kao glavnim moralnim autoritetom u svijetu, s Ruskom Federacijom, s NR Kinom i drugim azijskim zemljama, sa zemljama Konferencije islamskih zemalja i zemljama pokreta nesvrstanih. Danas Hrvatska ima uspostavljene diplomatske odnose sa 120 država, dok je sa 7 država taj postupak u tijeku. Bili smo i ostajemo zainteresirani za što bolje odnose sa svim zemljama u kojima žive brojne skupine naših iseljenika.

Situacija u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskih sporazuma[uredi]

Promjenom strateške situacije, do koje je došlo nakon hrvatskih vojnih uspjeha, stvorene su pretpostavke za mirovnu inicijativu zemalja Kontaktne skupine pod vodstvom SAD, slijedom čega je zaključen Daytonski sporazum, koji je potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine.

Na konferenciji u Daytonu Hrvatska je bila najuvaženiji konstruktivni čimbenik, pridonijevši mnogo uspješnom završetku konferencije, okončanju rata i novom ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine.

Tim sporazumom osigurani su hrvatski strateški interesi. Njime je zajamčena opstojnost i ravnopravnost hrvatskog naroda, kao konstitutivnog naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini, i posebno u hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji, na osnovama Washingtonskog sporazuma o oživotvorenju Federacije, i njezinoj tijesnoj povezanosti s Hrvatskom. U tu svrhu potpisan je i Sporazum (također u Parizu 14. prosinca 1995.) o uspostavi Zajedničkog vijeća za suradnju Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom i Federacijom Bosne i Hercegovine. No, u svezi s tim javljaju se neka otvorena pitanja o kojima smo već započeli razgovore s predstavnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda, na osnovama načelne suglasnosti o povezivanju Hrvatske i Federacije.

U cjelini uzevši vojni dio Daytonskog sporazuma proveden je u potpunosti, dok se u političkom dijelu javljaju mnoge teškoće i različite namjere.

Stanovište Hrvatske u svemu tome jasno je i dosljedno. Smatramo da treba provesti i slovo i duh sporazuma iz Daytona, ali i Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH. Samo to jamči mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i stvara pretpostavke za uspostavu novog međunarodnog poretka u tome području.

Hrvatska zbog geopolitičke povezanosti ne može biti nezainteresirana za ono što se događa u BiH, a niti za sudbinu dijela hrvatskog naroda koji svoju opstojnost može osigurati samo kao konstitutivan i ravnopravan narod u najtješnjoj povezanosti sa suverenom hrvatskom državom. To je ne samo od strateškog nacionalno-državnog interesa, nego i ustavna obveza hrvatske države i moralna obveza cijelog hrvatskog naroda.

Odnosi Hrvatske sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom)[uredi]

Nakon što je na Daytonskoj mirovnoj konferenciji postignut sporazum o mirnom vraćanju još okupiranih područja hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Hrvatske, počela se, postupno, ostvarivati normalizacija odnosa Hrvatske sa SR Jugoslavijom. Hrvatska državna politika vodila je cijelo vrijeme, od raskida državnopravnih veza s bivšom Jugoslavijom, računa o potrebi normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa na osnovama međusobnog priznanja i poštivanja teritorijalnog integriteta. Bez normalizacije tih odnosa ne bi bila moguća niti mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, niti stabilnost mira i napredak na ovim prostorima. Stoga je hrvatska vanjska politika pridala važnost normalizaciji odnosa sa Srbijom, usprkos nekim dosta glasnim mišljenjima da s krivcima osvajačkog rata i svega prouzročenog zla ne treba obnavljati i normalizirati odnose. Svakome tko imalo poznaje povijest i međunarodne odnose u suvremenom svijetu potpuno je jasna neodrživost takvih gledišta. Hrvatska - ne samo zbog svijeta nego i zbog svojih interesa - mora težiti normalnim susjedskim odnosima sa Srbijom, premda s njom ne želi više imati nikakve zajedničke države, ili posebnih integracijskih veza. No, uspostava normalnih diplomatskih odnosa, te prometnih i gospodarskih veza bila je neizbježna, od koristi za obje zemlje i za međunarodnu zajednicu, kao pretpostavka za stabilnost novog međunarodnog poretka.

Nakon Daytonske konferencije, normalizacija odnosa bila je u određenom zastoju, ponajviše zbog otpora i špekulacija u svezi s hrvatskim Podunavljem i Prevlakom. Do novog poticaja došlo je nakon mog susreta sa Slobodanom Miloševićem (na poziv grčkog premijera Simitisa) 6. kolovoza 1996. godine u Ateni. Kratko vrijeme nakon toga, (23. kolovoza 1996.), potpisan je u Beogradu Sporazum o normalizaciji odnosa, a 9. rujna 1996. uspostavljeni su puni diplomatski odnosi razmjenom diplomatskih nota. Postojeća predstavništva podignuta su na razinu veleposlanstava.

Sporazumom o normalizaciji SR Jugoslavija, to jest Srbija, definitivno je priznala teritorijalni integritet Hrvatske, dajući javno do znanja ne samo svojim ekstremistima nego i svemu srpskom pučanstvu u Hrvatskoj da više ne mogu računati na oružanu pomoć, već da moraju prihvatiti hrvatsku državu.

Premda između Hrvatske i SR Jugoslavije postoji još niz neriješenih problema, treba se nadati da će se proces normalizacije nastaviti. U svezi s tim u pripremi je niz dvostranih sporazuma (o zračnom, cestovnom i željezničkom prometu, o međunarodnom prometu, o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, o zaštiti voda, o socijalnom osiguranju).

Sporazum o normalizaciji prihvaćen je s velikim odobravanjem od svih međunarodnih čimbenika, kao dokaz prestanka "ratnog stanja" i uspostave mira.

Hrvatska i europske integracije[uredi]

Već sam podsjetio da sam i u svom prošlogodišnjem izvješću Saboru, naveo kao jednu od najvažnijih zadaća hrvatske vanjske politike: povratak Hrvatske u srednjo- europski civilizacijski i gospodarski krug, s jasnim opredjeljenjem za europsko-atlantske integracije.

U tom je smjeru Hrvatska dosljedno razvijala svoj demokratski poredak, usprkos svim ratnim nedaćama. Međutim, prvi formalni početni korak učinjen je tek primanjem Hrvatske u Vijeće Europe 6. studenoga 1996..

Taj je čin dugo i neopravdano odgađan zbog nesklonosti onih političkih krugova u Europi koji su smatrali, i još uvijek smatraju, da je trebalo održati Jugoslaviju po svaku cijenu, kao uspješan model višenacionalne i viševjerske državne zajednice. Za njih je Jugoslavija bila glavni oslonac versajskog poretka na području jugoistočne Europe, ali i primjer ostalim narodima u višenacionalnim državama u Europi kako je moguće i nužno ostati u takvim zajednicama.

Očuvanje bivše Jugoslavije pomoću reformskih komunista uporno su podupirali mnogi međunarodni čimbenici, od Londona i Pariza, Rima i Bonna, do Moskve i Washingtona. To se očitovalo osobito u prijelomnim danima 1989. i 1990., kad je Anti Markoviću bila obećavana znatna financijska potpora Zapada, ako bi sa svojim Savezom reformskih snaga očuvao Jugoslaviju kao demokratsku zemlju slobodnog tržišta. U to je vrijeme i bivši predsjednik Mitterrand obećavao Borislavu Joviću francusku potporu za uključivanje u Europsku zajednicu, a i bilateralnu suradnju za razvitak Jugoslavije. Gorbačov je, što je potpuno razumljivo, također davao potporu Jugoslaviji i inzistirao kod Jeljcina da zauzme jasno stanovište, bojeći se da će primjer Jugoslavije negativno utjecati na spremnost naroda Sovjetskog Saveza, u prvom redu baltičkih, za ostankom u sovjetskoj zajednici. Slična su gledišta zastupali i službeni predstavnici drugih zemalja Europske zajednice.

Kad su se svi napori za očuvanje Jugoslavije pokazali jalovim, te se ona raspala usprkos očekivanju međunarodnih krugova da će jaka jugokomunistička armija spriječiti osamostaljivanje Hrvatske, pojavili su se različiti pokušaji obnavljanja jugoslavenske zajednice. Zbog kompromitacije državno-političke ideje različiti prijedlozi su polazili, i polaze, od svrhovitosti gospodarskog povezivanja, s nadom da će to s vremenom omogućiti i stvaranje novih državnopravnih veza. Zadaća je u prvo vrijeme bila dana "nevladinim organizacijama", "uglednim intelektualcima" i "pragmatičnim gospodarstvenicima", da bi se danas došlo do službenih nacrta mjerodavnih međunarodnih čimbenika o regionalnoj integraciji.

Još u rujnu 1992. godine održan je u Beogradu kolokvij o novoj zajednici republika bivše Jugoslavije. Poticatelj i glavni organizator Boris Vukobrat, osnovao je, uz nesumnjivu vanjsku političku i novčanu potporu, "Fundaciju za mir i rješavanje kriza", utemeljenu na potrebi stvaranja nove zajednice.

Nizali su se dalje "znanstveni skupovi". Jedan je održan na utjecajnom Harvardskom sveučilištu, s prijedlogom profesora Rogera Fischera za globalno rješenje za bivšu Jugoslaviju, u novoj "Jugoslavenskoj" ili "Balkanskoj uniji". Nakon toga Vijeće Europe i lokalna istarska vlast organiziraju u Brtonigli, na hrvatskom području, skup pod nazivom "Regionalna samouprava i transgranična suradnja".

Nakon toga, u jesen 1996. u Australiji se pojavljuje brošura "Istra - eksperiment Europe". Iza zamaskiranog podnaslova "Kulturni projekt" krije se zapravo težnja za izdvajanjem Istre iz Hrvatske (i dijelova iz Slovenije i Italije) u "Regiju unutar Europe". Za takvo pretvaranje Istre u "međunarodni europski kulturni park" pokrenut je i "Fond za Istrijanstvo", a među inicijatorima čitavog projekta spominju se i istaknuti članovi IDS-a. U Parizu se održava Konferencija o ekonomskom razvitku Balkana i Jugoistočne Europe, organizatori koje su Vukobratova Fundacija i Međunarodna mreža "Europa i Balkan" Sveučilišta u Bologni. Iz Italije dolazi i primamljiviji naziv "Euroslavija". Znanstveni ravnatelj konferencije bio je prof. dr. Branko Horvat iz Zagreba, a financijsku potporu dala joj je Komisija Europske Unije!

O djelovanju Soroševe zaklade "Otvoreno društvo" javnost je nešto bolje, ali ipak nedovoljno, upoznata. Toj razvijenoj mreži daje se iz inozemstva velika potpora, kao uspješnom primjeru djelovanja za obnovu "demokratskog prostora" na području bivše Jugoslavije, bez obzira što je Soroševa aktivnost u nekim drugim zemljama (npr. i u SAD i u Italiji) podvrgnuta kazneno-pravnom ispitivanju.

Među sličnim tzv. znanstvenim skupovima, koji se pretežno bave ljudskim pravima na ovom području kao pretpostavkom međusobnog povezivanja, treba spomenuti i Konferenciju Ditchley zaklade u Engleskoj o budućnosti zemalja bivše Jugoslavije. Tu je i pokušaj skupine dr. Paula Wernera iz Njemačke, da pod "zvučnim" imenom DEHOS (Demokratski hrvatski opći sabor) ostvari koaliciju lijevih i liberalnih hrvatskih stranaka, za koje se pretpostavlja da bi programski bile za ponovnu integraciju.

Nisu izostali niti pokušaji promidžbe regionalnih ideja na službenoj razini. Još za vrijeme bivše Balladurove vlade, pokrenuta je u Francuskoj inicijativa za zaključivanje regionalnog pakta o sigurnosti, poznata kao Deklaracija iz Royaumonta. Obnovljena je i tzv. bugarska inicijativa, s osloncem na sastanke ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja u Beogradu 1988. i u Tirani 1990., s idejom suradnje zemalja regije u osiguranju stabilnosti i ujednačavanju standarda, radi lakšeg integriranja cijele regije u Europu. Sličnu svrhu imalo je i tzv. Balkansko gospodarsko vijeće inicirano od Grčke. A nasuprot regionalnoj balkanskoj inicijativi EU, američka inicijativa za suradnjom u jugoistočnoj Europi (SECI) ima istovjetne, ali i posebne dublje pobude. Već sam u prošlogodišnjem izvješću Saboru spomenuo pojavu ideja o potrebi regionalne balkanske ili jugoistočno-europske integracije, a u svibnju 1996. sazvao sam i Predsjedničko vijeće, upozorivši da bi takva gledišta mogla imati utjecaja kod zaključivanja budućeg sporazuma Hrvatske o suradnji s Europskom Unijom. Sredinom 1996., Europska je Unija počela i službeno objavljivati svoj "regionalni pristup" u ostvarivanju suradnje sa zemljama koje su postigle svoju samostalnost raspadom bivše Jugoslavije i s Albanijom. To stanovište kulminiralo je potkraj 1996. dokumentom Ministarskog vijeća EU, pod nazivom "Zajednička načela budućih ugovornih odnosa s nekim zemljama jugoistočne Europe". U njemu je Hrvatska stavljena u isti "koš" sa SR Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom i Albanijom. U diplomatskim krugovima taj se nacrt naziva "5+1-1": zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija plus Albanija.

Osnovna teza tog pristupa zemljama "južno od Slovenije i sjeverno od Grčke" - kako ih je nazvao opunomoćeni predstavnik EU Carl Bildt - jest da će Europska Unija tražiti od tih zemalja međusobnu suradnju i povezanost, sličnu onoj kakva postoji u Uniji, kao preduvjet za suradnju Unije sa svakom od njih. Pri tom se uvjetuje izgradnja otvorenih i kooperativnih odnosa i spremnosti ne samo na međusobnu suradnju na svim mogućim područjima, nego i na stvaranju jedinstvenih sustava energetike, telekomunikacija, svih vrsta prometa, poljoprivrede, zaštite okoliša, slobodan promet ljudi i roba. Jednom riječju čvršće povezivanje no što je igdje do sada ostvareno. Prema američkoj inicijativi o regionalnoj integraciji zemalja u Uniji jugoistočne Europe (SECI), Hrvatska bi se našla još dublje u totalnom balkanskom okviru. Tu Uniju činile bi, uz zemlje koje predviđa regionalni plan EU - tj. Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija - još i Bugarska, Rumunjska i Moldavija, pa čak i Grčka i Turska s dodatkom Mađarske i Slovenije.

Pretpostavke za sadržaj, odnosno za suradnju i povezivanje spomenutih zemalja ove šire zamišljene regionalne integracije, isto-vjetne su planu integracije jugo-balkanske regije prema prijedlogu EU.

Bez obzira na sadržajne sličnosti, očite su razlike u svrsi jedne i druge (uže i šire) zamisli regionalne integracije. Prve, zasnovane na žilavo prisutnim versajskim pogledima (i interesima) nekih europskih sila, a druge, SAD, u biti ne toliko u skladu koliko nasuprot onima iz EU.

Na nedavno održanom sastanku spomenutih zemalja, što su ga sazvale SAD u Ženevi (5. i 6. prosinca 1996.) za inicijalni dokument, "Izjavu o namjeri", nisu se izjasnili hrvatski predstavnik, zbog načelnih razloga i slovenski, jer u Sloveniji nije bilo Vlade. Sazivači su bili odustali od poziva Jugoslavije, ali je rečeno da će, razumljivo, i ona biti uključena.

Uz SAD na ženevskom su sastanku bili predstavnici EU - trojka: Italija, Irska i Nizozemska, a i Rusija.

Što bi takva prethodna integracija - svejedno eurojugoslavenska, balkanska ili jugoistočnoeuropska - značila za Hrvatsku, nije teško zaključiti bilo kojem razboritom i obaviještenom građaninu naše države. Po svom geopolitičkom položaju, po čitavoj svojoj četrnaeststoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, Hrvatska pripada srednjo- europskom i sredozemnom krugu u Europi. Politička povezanost s Balkanom od 1918.- 1990. samo je kratka epizoda u hrvatskoj povijesti za koju smo odlučni da se više nikada ne smije ponoviti! Suradnja, zapravo integracija, kakva nam se predlaže s našim južnim susjedima, kao preduvjet odnosa s Europskom Unijom, dovela bi do gospodarskog nazadovanja, a nakon određenog vremena do ponovne političke povezanosti, što bi značilo negaciju svega što je Hrvatska postigla svojom teško stečenom samostalnošću i nezavisnošću. Hrvatska stoga ne može prihvatiti nikakve regionalne integracije, osim one do koje će jednog dana doći s punopravnim članstvom u Europskoj Uniji.

Dok hrvatska javnost općenito smatra da su spomenuti planovi regionalne integracije suprotni hrvatskim nacionalnim interesima, tako ne misle oni u SR Jugoslaviji, već ih prihvaćaju, a i dio političkih čimbenika u Bosni i Hercegovini odmah je objeručke prihvatio regionalni pristup. To dovoljno govori samo za sebe! O svemu tome morali bi razmisliti oni pojedinci u Hrvatskoj koji zagovaraju prihvaćanje regionalnog pristupa, jer bi time navodno glavnu ulogu u procesu približavanja Europi preuzela Hrvatska, a ne Srbija, odnosno Jugoslavija! To i jest glavni mamac kojim se Hrvatsku želi pridobiti za takve planove. Međutim, Hrvatska ima dovoljno iskustva sa sličnim idejama od prošlog stoljeća do naših dana. Stoga je nepovratno prošlo vrijeme nezrelosti hrvatske politike i traženja oslonca u političkim krugovima drugih zemalja. Uspostavom svoje samostalnosti i suverenosti, Hrvatska je stvorila osnove da svoju vanjsku politiku vodi u skladu s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, vodeći računa o međunarodnim okolnostima, ali ne podliježući hirovima i interesima nesklonih silnica.

Ne prihvaćajući nikakvo formalno uključivanje u bilo kakve regionalne okvire, Hrvatska je, međutim, u potpunosti opredijeljena za razvijanje dobrih odnosa sa svim državama tog područja, posebno na pojedinim projektima od zajedničkog interesa, kao što su prometnice i energetska infrastruktura.

U okviru europskih integracijskih kretanja Hrvatska je sudionica Srednjoeuropske inicijative, Radne zajednice Alpe-Jadran, a posebno je za nju važna što bolja i uža gospodarska suradnja sa zemljama Srednjoeuropske udruge slobodne trgovine (CEFTA). Zaključenje gospodarskih sporazuma sa zemljama te udruge, i pristupanje istoj, mora biti neposrednim ciljem hrvatske vanjske politike, jer će se Hrvatska na taj način početi i brže i prikladnije vraćati u onaj okvir svoje prirodne, geopolitičke i kulturno-civilizacijske pripadnosti, iz kojeg je bila istrgnuta, premda ne i bez vlastite krivnje.

Što se tiče suradnje Hrvatske s europskim državama, u promicanju ideje europske sigurnosti i stabilnosti, treba istaknuti da je Hrvatska od samog njezinog primanja u tadašnju Konferenciju, a sada Organizaciju o sigurnosti i suradnji u Europi, podupirala ostvarenje načela te Organizacije. I djelotvornu primjenu tih načela, ne samo na svom državnom području, nego i u širem okruženju, u kojem još uvijek prijete opasnosti oružanih sukoba i nestabilnosti. To se posebno očituje u pristanku na osnivanje promatračkih misija, kojima je zadaća praćenje stanja ljudskih i manjinskih prava i razvitka demokratskih institucija. A također i u sudjelovanju u podregionalnom sporazumu o ograničenju naoružanja, što bi trebalo omogućiti da niti jedna od susjednih zemalja ne ojača sredstva svoje nacionalne sigurnosti na štetu drugih.

U okviru opće europsko-atlantske suradnje, na osiguranju mira i sigurnosti, Hrvatska želi pristupiti Partnerstvu za mir, te postati i članicom Sjevernoatlantskog saveza (NATO), jer smatra da ta organizacija daje najbolje jamstvo za sigurnost svake svoje članice i za stabilnost cijelog međunarodnog poretka.

Hrvatska i Ujedinjeni narodi[uredi]

Suradnja s UN, kao i sa stalnim predstavništvima pojedinih država članica, bila je u najvećem broju slučajeva veoma dobra. To se isto može reći i za specijalizirane organizacije i agencije UN.

Treba se, međutim, osvrnuti na jedno područje djelovanja Ujedinjenih naroda na kojem se izražavaju neki čudni odnosi nedostatne objektivnosti, moglo bi se čak reći, i nesklonosti prema Hrvatskoj. Kako i čime objasniti da Tajništvo Ujedinjenih naroda podnosi Vijeću sigurnosti nepovoljna izvješća o stanju poštivanja ljudskih prava u Hrvatskoj, osobito nakon oslobađanja okupiranih područja, pothvatima "Bljesak" i "Oluja"? Nisu li to, kao i svojevremena zanovijetanja oko primanja u Vijeće Europe, svojevrsni pritisci na Hrvatsku!? I logičan nastavak pitanja - zašto?!

Hrvatska, dakako, nema i ne može imati ništa protiv međunarodnog praćenja i ocjena poštivanja ljudskih prava na svom području. Začuđujuće je, međutim, da se o poštivanju ljudskih prava neprestano govori samo u slučaju Hrvatske, dok ono nije predmetom pažnje Vijeća sigurnosti u onim drugim zemljama u svijetu gdje za to ima i te kako većih razloga. Kako to da se nikad nije postavilo u Vijeću sigurnosti, na istaknutom mjestu kao posebna točka rasprave, pitanje kršenja ljudskih prava koja su se tijekom niza godina događala prema pripadnicima hrvatskog naroda u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini? Ne možemo se oteti dojmu da se takvim djelovanjem želi pitanje ljudskih prava učiniti djelotvornim sredstvom političkog pritiska na Republiku Hrvatsku radi sasvim drugih ciljeva!

Sasvim je sigurno da mi sami moramo učiniti sve, da povreda ljudskih prava u Hrvatskoj ne bude, odnosno, da ih bude što manje. Politička, psihološka klima, nakon užasnih ratnih zbivanja jugokomunističkom i velikosrpskom agresijom, još je uvijek takva da dolazi do povremenih ispada pojedinaca.

No, sve to nije državna politika Republike Hrvatske. Ona čini što se god može učiniti putem njezinih državnih tijela da se spriječe ispadi prouzrokovani osobnim traumama i frustracijama pojedinaca.

Druge vanjskopolitičke aktivnosti[uredi]

U proteklom su razdoblju glavni pravci djelovanja hrvatske vanjske politike bili usmjereni na promicanje hrvatskih interesa kod najvažnijih međunarodnih čimbenika - Ujedinjenih naroda, SAD, zemalja Kontaktne skupine, Europske Unije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, i drugih. Sa zadovoljstvom možemo ustvrditi da su ti napori bili svrsishodni i da su doprinijeli učvršćenju međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske.

Hrvatska je svojom politikom, čvrstoćom svoga demokratskog poretka i dosljednošću u promicanju sigurnosti i stabilnosti u međunarodnom poretku, postala nezaobilaznim konstruktivnim čimbenikom u ovom dijelu Europe. Razvitak svestrano dobrih odnosa sa SAD ogleda se osobito u prijateljskom posjetu predsjednika Clintona Zagrebu, u siječnju prošle godine, kao i moj susret s njim i potpredsjednikom Goreom u Washingtonu u kolovozu, te moji susreti s drugim američkim dužnosnicima. Tome treba pridodati brojne susrete ministara Granića i Šuška i drugih hrvatskih civilnih i vojnih dužnosnika s američkima. Na taj način Hrvatska se približava ispunjenju uvjeta za pristupanje programu Partnerstva za mir i uključenje u sjeverno-atlantski sigurnosni sustav.

Hrvatska i dalje razvija dobre odnose sa svim članicama Europske Unije, osobito s Njemačkom, Francuskom, Italijom, Velikom Britanijom i Austrijom s kojima ima dobre ili vrlo dobre gospodarske, kulturne i ostale veze.

Odnosi sa susjednim zemljama su veoma dobri i Hrvatska nema s njima nikakvih većih neriješenih problema. Stanoviti problemi ne narušavaju općenito dobre odnose sa Slovenijom. Naročito su dobri odnosi Hrvatske s Mađarskom, a isto se može reći i za ostale zemlje koje pripadaju Srednjoeuropskoj udruzi slobodne trgovine (CEFTA). U proteklom je razdoblju došlo do daljnjeg razvitka dobrih odnosa s mnogim azijskim zemljama. Osim veoma dobrih i prijateljskih odnosa s NR Kinom, uznapredovali su i odnosi s drugim azijskim zemljama, npr. s Japanom, Indonezijom, Malezijom, (Južnom) Korejom, Indijom, a i s drugim zemljama tog najvećeg kontinenta. Jednako se tako dobro razvijaju prijateljski odnosi s Argentinom, Čileom, te s Brazilom i drugim latinsko-američkim zemljama, a također i s državama članicama Konferencije islamskih zemalja i s brojnim državama afričkog kontinenta. Pored mojih brojnih susreta i brojni susreti predstavnika hrvatske vlade sa stranim visokim državnim dužnosnicima (državnim poglavarima, predsjednicima vlada i ministrima) govore o međunarodnoj afirmaciji Hrvatske i sve širem razvijanju prijateljskih odnosa.

Ove se godine očekuje posjet osmorice stranih državnih poglavara i predsjednika vlada Hrvatskoj, a meni je upućeno sedam poziva za posjete stranim zemljama. Treba istaknuti da je Hrvatska u prošloj godini zaključila 97 dvostranih i 10 višestranih međunarodnih ugovora koji uređuju međudržavne odnose na različitim područjima, od gospodarske, znanstvene i kulturne suradnje, do ukidanja viza za putovanja.

Na kraju treba istaknuti da će Hrvatska i u narednom razdoblju nastaviti s dosljednom provedbom svoje vanjske politike u interesu mira, sigurnosti i stabilnosti u Europi i u cijelom svijetu, te dobre i plodonosne suradnje sa svim zemljama svijeta.

DRŽAVNA VLAST I DEMOKRATSKI POREDAK[uredi]

  1. Ostvarivanje ustavnih zadaća najviših tijela državne vlasti
  2. Državna uprava i lokalna samouprava
  3. Izgradnja demokratske, pravne i socijalne države


Štovani zastupnici oba saborska Doma,

Ostvarivanje ustavnih zadaća najviših tijela državne vlasti[uredi]

U protekloj, kao uostalom i tijekom svih godina od uspostave suverene i demokratske države Hrvatske, postignuti su znatni rezultati u demokratskom razvitku hrvatskog društva, dotično poštivanju ljudskih prava i ostvarivanju vladavine prava. Najviša tijela državne vlasti djelovala su sukladno ustavnim i zakonskim ovlastima uz puno poštivanje načela diobe vlasti, ali i načela neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti državnog suvereniteta, kako bi se osigurala provedba središnje državne politike na svim razinama.

Na tom području, u proteklih šest godina, postignuto je doista mnogo, gotovo najviše moguće u uvjetima stvaranja nezavisne, po institucijama posve nove demokratske hrvatske države, u uvjetima njezine obrane u Domovinskom ratu protiv jugokomunističkog i velikosrpskog agresora.

Valjalo je učvrstiti državu, politikom nacionalne pomirbe, te što prije izgraditi novu državnu upravu, koja će i po duhu i ciljevima biti hrvatski državotvorna i učinkovita, bliska hrvatskom čovjeku, suprotno staroj otuđenoj vlasti. Ukratko, valjalo je i na ovom području ostvariti hrvatski stoljetni san, usprkos svim nepovoljnim okolnostima, i unutarnjim i vanjskim ograničenjima zbog ratnih, iznimnih okolnosti. Hrvatski je narod, zahvaljujući ponajprije svijesti goleme većine i jedinstvenosti svih stališa i naraštaja, u zajedništvu sa svojim državnim i političkim vodstvom, ostvario i taj san, shvativši da su hrvatski povijesni nacionalni interesi iznad svih drugih, posebnih, skupnih i pojedinačnih interesa. Samo zahvaljujući oživotvorenju svoje nacionalne, suverene i nezavisne države, hrvatski je narod bio sposoban obraniti se i pobijediti, te istodobno izgrađivati svoju, gospodarski učinkovitu i demokratsku državu. Samo takav hrvatski narod, i takva država Hrvatska, mogli su pobijediti agresora, i ostvariti teritorijalnu cjelovitost, potpuni suverenitet i međunarodno priznanje.

Na crti provedbe takvih ciljeva državne politike hrvatski je Sabor donio niz zakona, kojima je hrvatski pravni sustav usklađen s hrvatskim Ustavom, čime je stvoren pravni okvir za svrhovitiju primjenu načela i instituta slobodnog tržišnog poduzetništva, ali i socijalne pravde u gospodarskom razvitku hrvatskog društva. Novim zakonodavstvom stvoreni su pravni uvjeti za jačanje Hrvatske kao pravne države, koja jamči i štiti sva osobna, politička i socijalna prava svojih građana.

Među njima posebno ističem Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ovršni zakon, Zakon o javnom priopćavanju, Zakon o općem oprostu, a u saborskoj proceduri su i zakoni koji uređuju cjelovitu reformu kaznenog zakonodavstva, te socijalnu skrb i mirovinsko osiguranje.

Državna uprava i lokalna samouprava[uredi]

Državna uprava treba u cijelosti djelovati učinkovito i financijski štedljivo, omogućavajući redovito i uspješno obavljanje svih državnih funkcija na svim razinama. Ona istodobno mora djelovati kao stručni servis hrvatskih građana u ostvarivanju njihovih prava i dužnosti.

U više sam navrata zahtijevao veću učinkovitost državne uprave, otklanjanje svih oblika korupcije i birokratizma, te napose uljudan odnos prema građanima. Unatoč tome tijela i službenici u državnoj upravi, i u lokalnoj samoupravi, ni tijekom protekle godine nisu još uvijek u cijelosti djelovali sukladno tim temeljnim načelima i ciljevima, pa su često, na svim razinama, izazivali opravdano nezadovoljstvo građana.

Stoga, treba odlučno nastaviti dogradnju sustava državne uprave, s ciljem jačanja njezine stručnosti i učinkovitosti, racionalnosti poslovanja i osobne odgovornosti. Važan preduvjet za ostvarenje tih ciljeva jest i poboljšanje materijalnog položaja državnih službenika i dužnosnika, u okviru materijalnih mogućnosti države. U tu svrhu predviđa se da u ovoj godini dođe do 24%-tnog rasta plaća državnih službenika.

Na osnovama svih iskustava iz rada državne uprave i lokalne samouprave, u ovoj godini valja nakon provedbe nužnih promjena u teritorijalnom ustroju, težiti postupnom dograđivanju sustava lokalne uprave i samouprave, kako bi dostigao još višu razinu, sukladno izvornim hrvatskim tradicijama, uz istodobnu usklađenost s najboljim europskim rješenjima.

Provedba lokalnih izbora za općinska i gradska vijeća i županijske skupštine, koji će se u ožujku ove godine održati zajedno s izborima zastupnika za Ćupanijski dom hrvatskoga Sabora, mora poslužiti i za poboljšanje sastava svih tijela.

Lokalni izbori omogućit će u promijenjenim, mirnodopskim uvjetima još potpunije izražavanje i usklađivanje lokalnih samoupravnih interesa. Pri tome valja imati na umu da se na lokalnim izborima ne biraju tijela koja odlučuju o političkim nositeljima državne vlasti, već samo o lokalnim pitanjima i interesima.

Zbog toga sam uvjeren da će hrvatske političke stranke surađivati mnogo više nego na prošlim izborima, povezujući se međusobno, ovisno o različitim lokalnim prilikama i interesima.

Čuvajući postojeću dvojnost županije, kao jedinice državne uprave i lokalne samouprave, osobitu pozornost treba posvetiti onim njezinim ovlastima kojima u okviru samoupravnog djelokruga osigurava ujednačen i ravnomjeran razvitak općina i gradova na svojem području. Na toj crti, a u cilju decentralizacije određenih državnih ovlasti u području javnih službi (prosvjete, zdravstva, socijalne skrbi) posebno valja razmisliti o proširenju izvora financiranja i ukupnog financijskog jačanja županija.

Izgradnja demokratske, pravne i socijalne države[uredi]

U prošloj godini došlo je do izražaja da još uvijek postoje stvarne nakane nekih, premda malobrojnih, unutarnjih i vanjskih čimbenika koji pokušavaju promijeniti demokratski uspostavljenu vlast. Takvim pojavama moramo posvetiti određenu pozornost zbog toga što su one uvjetovane i nakanom da se Hrvatska prisili na povratak u razne "regionalne" južnoslavenske, balkanske i jugoistočnoeuropske integracije, čime bi se izravno dovela u pitanje i nezavisnost i suverenost hrvatske države. To nas mora ne samo u stanovitom smislu zabrinuti, nego i ponukati da potražimo nove izvore, i nove oblike, demokratske jedinstvenosti hrvatskog naroda, pa i demokratske čvrstine i učinkovitosti čitavog ustroja hrvatske države.

To ponajprije zahtijeva da svi obnašatelji državnih dužnosti, u svim dijelovima državne vlasti, zakonodavne, izvršne i sudbene, pa i svi službenici u državnoj upravi, u svom djelovanju i postupanju polaze od toga da je nezavisnu i suverenu hrvatsku državu stvorio i obranio hrvatski narod, te je stoga Hrvatska doista narodna država, koja postoji radi svoga naroda, i koja ostvaruje svoje dužnosti na dobrobit naroda i svih građana. U postupanju tijela državne vlasti, i u ponašanju državnih dužnosnika i službenika, hrvatski građani moraju svakodnevno osjetiti da je ta njihova vlast, moralna i poštena, pravedna i učinkovita, riječju, hrvatska demokratska vlast.

Na pravnoj, ustavno-zakonskoj razini, hrvatska se demokracija, naime, sa svojim sustavom jamstva i zaštite ljudskih prava, može bez ikakvog pretjerivanja usporediti s najrazvijenijim demokratskim državama. No, u stvarnosti ima još previše ostataka birokratskog naslijeđa, nerazumijevanja i samovoljnih protuzakonitih pojava, dosta čestog kršenja pojedinih prava građana i pravnih interesa države, pače i nedovoljne odlučnosti u sprečavanju gospodarskog kriminala i korupcije.

Te pojave nisu uvjetovane samo posljedicama prethodne jugokomunističke vladavine i srpske agresije, već su uzrokovane i gospodarskim i društvenim promjenama u prijelazu iz socijalističkog sustava u sustav slobodnog tržišta i privatnog poduzetništva. A slobodno tržišno poduzetništvo, ako nije usklađeno i uravnoteženo s institutima pravne države i socijalne pravde, kao što se to očituje i u drugim državama, osobito u novim demokracijama bivših socijalističkih zemalja, dovodi do raspojasanog kapitalizma, koji teži bezobzirnom bogaćenju pojedinaca, zaboravljajući često da nema napretka, ako se ne osigura dostojan život radnih ljudi i svih slojeva i stališa.

Samo sretan, i u danim gospodarskim uvjetima bogat i zadovoljan hrvatski čovjek, koji se osjeća stvarno jednak i ravnopravan u mogućnostima svoga osobnog i društvenog napretka, na zakonskim osnovama vladavine prava, socijalne pravednosti i pravičnosti, može, kao građanin, učinkovito dalje razvijati i braniti hrvatsku državnost i njezin demokratski poredak. Samo demokratsko građansko društvo, u nacionalnom i državotvornom interesu povezanih ravnopravnih i slobodnih hrvatskih ljudi, može biti trajno jamstvo opstojnosti i daljeg napretka države Hrvatske.

Zato jedina i vječna nam Hrvatska prije svega!

Hrvatski građani i svi politički čimbenici, moraju shvatiti da će ta njihova država biti toliko sretna, bogata i demokratski napredna država, koliko će oni sami tome pridonijeti, bez obzira na sve razlike u svjetonazorskim i političkim pogledima i programima. U novim mirnodopskim, znatno složenijim uvjetima društvenog i državnog života, hrvatski politički sustav valja razvijati, pa i pravno nadograđivati, na crti spoznaje da je suglasje svih stališa i naraštaja hrvatskog naroda, štoćereći i svih hrvatskih političkih stranaka, o temeljnim, ne samo povijesnim već i trenutnim, interesima hrvatskog naroda bitan uvjet sigurnosti i napretka hrvatske države.

Drugim riječima, hrvatska narodna sloga temeljni je čimbenik snažne, gospodarski učinkovite, socijalno pravedne i doista demokratske države Hrvatske. A vrhovni je postulat svake državne politike postizanje suglasja svih odgovornih stranaka o bitnim pitanjima nacionalno-državne sigurnosti, napretka i budućnosti. Dobronamjerna hrvatska javnost i odgovorni politički čimbenici moraju biti svjesni što je protivno interesima i istinske demokracije i državne sigurnosti? Ne može biti dvojbe da je udruživanje idejno-politički i programski posve različitih stranaka i struja, u sprezi s vanjskim zavodnicima, zloporaba vlastite demokracije. Stvaranje nenaravne udruge, od skrajnje desnice do skrajnje ljevice, samo radi osporavanja prava većinske stranke i zahtjeva za svrgavanje demokratski uspostavljene vlasti - ne znači ništa drugo nego svjesno ili nesvjesno biti sredstvom ne samo protiv prave demokracije, nego i protiv stabilnosti vlastite države.

Takva, pseudodemokratska praksa, uostalom, nije zabilježena ni u jednoj demokratskoj zemlji!

Istinska demokracija pretpostavlja poštivanje prednosti one stranke koja na izborima dobije relativnu većinu, ili pak koalicije politički i programski srodnih stranaka. Suglasje o temeljnim narodnim i državnim interesima ne znači, međutim, brisanje gospodarskih, socijalnih i inih razlika. Suprotstavljanja skupinskih i drugih interesa pretpostavljaju da se ti interesi usklađuju na demokratski način, kad je god to moguće usuglašavanjem i traženjem usklađenih kompromisnih rješenja, a kad se to pokaže nemogućim, odlučivanjem po načelu većine.

U demokraciji, koja zapravo znači vladavinu većine, valja međutim poštivati prava svake manjine, interesi koje ne dovode u pitanje opstanak društva i države. Na toj crti valja razvijati hrvatsku demokraciju, hrvatsko građansko društvo i hrvatsko višestranačje s parlamentarizmom kao njegovim institucionalnim pravnopolitičkim okvirom. Radi što potpunijeg razvitka hrvatske demokracije potrebno je i postojeći ustavni i parlamentarni sustav i teorijski-pravno i u stvarnosti dalje razvijati i unapređivati. Kad je riječ o hrvatskom Ustavu, u njemu, jamačno, treba formalno-pravno promijeniti i ukinuti sve one odredbe koje su bile neizbježne u okolnostima izlaza iz SFRJ, a koje su izgubile svaki smisao i prestale važiti (npr. članak 140. Ustava) činjenicom ostvarenja državne suverenosti Hrvatske, i njenim međunarodnim priznanjem. Također je potrebno u čitavom ustavnom tekstu, odgovarajućim izmjenama, dosljedno primijeniti izvorno hrvatsko državno pravno nazivlje.

No osim toga valja razmisliti i o drugim mogućim manjim ustavnim izmjenama koje bi bile svrhovite u današnjem povijesnom trenutku države Hrvatske, na crti zaštite temeljnih hrvatskih nacionalnih i državnih interesa i daljnjeg razvitka demokracije. Tako npr. smatram svrhovitim da se u članku 135. Ustava doda novi stavak kojim bi se propisala ustavna zabrana pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske, u državne saveze bilo kakve južnoslavenske ili balkanske državne tvorevine, ili neki drugi oblik državnog saveza država jugoistočne Europe.

GOSPODARSTVO[uredi]

  1. Hrvatsko gospodarstvo u 1996. godini
  2. Gospodarstvo - opći tijekovi
  3. Privatizacija
  4. Iseljeništvo
  5. Obnova i razvitak oslobođenih područja
  6. Povratak hrvatskih prognanika i izbjeglih Srba
  7. Program naseljavanja
  8. Poljoprivreda

Hrvatsko gospodarstvo u 1996. godini[uredi]

U protekloj, 1996. godini, imali smo nastavak pozitivnih gospodarskih kretanja iz prethodne godine. Osamostaljenjem Republike Hrvatske, osim što smo naslijedili niz nepovoljnih okolnosti - od hiperinflacije, prezaduženosti, zastarjelosti industrije, do raspada čitavog sustava i tržišta - o čemu je bilo riječi u mojim izvješćima prijašnjih godina, doživjeli smo i srpskokomunističku agresiju, koja je hrvatskom gospodarstvu nanijela goleme neposredne i posredne ratne štete, posljedice kojih će se dugo osjećati. »vrsti, odlučni i promišljeni i u vođenju gospodarske politike, ponijeli smo i izdržali sve terete, napore i izazove pod gotovo nemogućim okolnostima. Vodili smo obrambeni rat, izgrađivali državnu upravu, hrvatsku vojsku i diplomaciju, učvršćivali međunarodni položaj Hrvatske, vodeći pritom najveću moguću brigu o svima onima koje je rat neposredno pogodio. Uz to smo započeli dugoročni preustroj i vlasničku pretvorbu u duhu stvaranja modernog tržišnog gospodarstva.

Sve to uspjeli smo zahvaljujući jasnom cilju, slozi i odricanjima domovinske i iseljene Hrvatske, ali i vitalnosti hrvatskog gospodarstva i širini njegovih razvojnih mogućnosti. Gospodarska stabilizacija s uvođenjem nacionalne valute bili su prvi plodovi hrvatske samostalnosti.

Gospodarstvo - opći tijekovi[uredi]

Iako je hrvatsko gospodarstvo i u prethodne dvije godine bilježilo blagi rast, u 1996. sve su važnije gospodarske djelatnosti bilježile znatnije stope rasta. Tako u graditeljstvu bilježimo stopu rasta višu od 15%, u prometu 10%, a povećanje realnog obujma prometa u trgovini na malo iznosit će oko 19%. Posebno valja zabilježiti porast broja noćenja u turizmu, za čak 68% u prvih jedanaest mjeseci 1996.. Industrija, koja je najviše opterećena naslijeđenim problemima i potrebom restrukturiranja, bilježi porast fizičkog obujma proizvodnje od 3,1%.

Na temelju ovog, procjene su da prošlogodišnji porast bruto domaćeg proizvoda iznosi realno oko 7%, što je jedna od najviših stopa rasta u gospodarstvima prijelaznih zemalja. Očekivana stopa rasta bruto domaćeg proizvoda zemalja Europske Unije za 1996. iznosi 1,6%. U ovoj godini očekujemo nastavak rasta po stopi od 6-7%. Naš gospodarski cilj mora biti održanje što više stope rasta bruto domaćeg proizvoda u idućih 10 do 20 godina, kako bi se Hrvatska približila zemljama zapadne Europe. Uvjereni smo da za to imamo dobre subjektivne i objektivne pretpostavke: u vrijednim, poduzetnim, obrazovanim i štedljivim ljudima, u pogodnom geopolitičkom položaju i u prirodnim izvorima zemlje.

Posebno vrijednim držimo da smo ovo ubrzanje rasta našeg gospodarstva postigli sačuvavši nisku inflaciju i stabilan tečaj. Cijene na malo porasle su u 1996. za 3,4%, što je znatno niže od porasta cijena u "tranzicijskim" zemljama. Tako npr. u najuspješnijim tranzicijskim zemljama, u Sloveniji i »eškoj Republici, te su stope otprilike trostruko više! Stopa inflacije zemalja Europske Unije u 1996. iznosila je oko 2,5%. Primjera radi ističem da smo 1996. dovršili i pustili u promet 48,9 km autocesta i poluautocesta, a da za 1997., predviđamo puštanje u promet još 50 km autocesta i poluautocesta, te 25 km drugih važnijih cestovnih prometnica. Intenzivan razvoj komunikacijske infrastrukture nastavljen je i u protekloj godini, tijekom koje je prikopčano 106.636 novih telefonskih pretplatnika, tako da je ukupan broj pretplatnika krajem 1996. za 70% veći nego potkraj 1990.. Tijekom 1996. položeno je i 2.000 km optičkog kabela te njegova ukupna dužina danas iznosi 9.881 km (usporedbe radi skrećem pozornost da je krajem 1990. u Hrvatskoj bilo položeno svega 156 km optičkog kabela).

Trajni cilj naše gospodarske politike ostaje da u uvjetima stabilnosti sustavno radimo na povećanju zaposlenosti, poticanjem poduzetništva, te produktivnog zapošljavanja za sve hrvatske građane, osobito novih naraštaja hrvatske mladeži. Primjera radi, zemlje koje su polučile najbrži razvoj u razdoblju 1970.-1995. godine (Koreja, Singapur, »ile) imale su prosječne stope rasta bruto domaćeg proizvoda od 5-6%. Znajući značenje financijskog sustava i banaka, posebno financijskog tržišta, za razvitak i učinkovitost cijelog gospodarstva provodimo sanaciju Riječke i Splitske banke, a započeli smo i sanaciju Privredne banke što je od posebne važnosti. Državnim proračunom za 1997. po različitim osnovama od "stare štednje", "velikih obveznica", do tekuće sanacije, bankama će se namijeniti više od 3,1 milijardi kuna, što će omogućiti i povoljnije kreditiranje pučanstva.

Pažljivo vođenom politikom monetarnog osamostaljenja uspjeli smo za naše građane sačuvati najveći dio njihovih deviznih bankovnih pologa u vidu "stare devizne štednje". Vrativši povjerenje u hrvatske banke, te poticajnim neoporezivanjem štednje i kamata, u samo pet godina hrvatski su građani uložili 2,1 milijardu dolara "nove devizne štednje" (oko 12 milijardi kuna), dok je ukupna štednja građana na dan 30. studenoga 1996. iznosila oko 20 milijardi kuna. Pred bankama i financijskim institucijama je zadaća da tu rastuću hrvatsku štednju učinkovito ulože u razvitak hrvatskog gospodarstva. Pozitivni učinak takve politike jest da su kamatne stope na tržištu novca pale ispod 10%. Kamate na zajmove poduzećima i građanima ostale su još uvijek visoke, ali s tendencijom smanjenja. Za očekivati je da će nastavak rasta domaće štednje s njezinim učinkovitijim raspolaganjem, uz bolju mogućnost inozemnog zaduživanja i bolju - sudsku - zaštitu vjerovnika dovesti u 1997. do rasta ponude sve povoljnijih zajmova, s dužim rokovima otplate i nižim kamatama.

Tijekom 1996. došlo je i do vrlo izraženog rasta prometa na hrvatskom tržištu kapitala. Tako je primjerice na Zagrebačkoj burzi, koju od lipnja prošle godine priznaje i uvažena Londonska burza, promet u 1996. iznosio 1,2 milijarde kuna, što predstavlja 5,6 puta veći obrt kapitala nego 1995..

Stoga u sljedećoj godini očekujemo znatnije snižavanje kamatnih stopa i pristupačnije zajmove za poduzetnike i građane. Posebno valja osigurati povoljne i pristupačne stambene zajmove za sve građane, na duže rokove, osobito za mlade koji tek započinju život. Povoljniji zajmovi, niže kamate i duži rokovi otplate uvjetovani su postignutim mirom, stabilnošću hrvatske države, njenog gospodarstva i valute. U tom pravcu, osim sanacije domaćih banaka, djeluje i širi porast stranih ulaganja i udjela stranih banaka u bankarskom poslovanju na hrvatskom financijskom tržištu. Veliki problem hrvatskog financijskog poslovanja sastoji se i dalje u neredovnom naplaćivanju, odnosno nepodmirivanju obveza među poduzećima. Iznos nepodmirenih potraživanja porastao je u posljednje dvije godine od 2 milijarde kuna, na do 7,5 milijardi kuna, što je zabrinjavajući problem koji zahtijeva rješenje. Očekujemo da će mjere gospodarske i novčarske politike, sanacija banaka, stupanje na snagu novog Zakona o stečaju u ovoj godini, a također djelotvorno nastavljanje privatizacije, pozitivno i učinkovito utjecati na smanjenje tog ozbiljnog problema nepravovremenog plaćanja. Jedan od vidnih znakova snage hrvatskih financija jest rast i stanje naših deviznih pričuva. Devizne pričuve NBH iznose danas 2,3 milijardi USD, a k tome poslovne banke drže na svojim računima daljnjih 2,1 milijarde USD. Taj iznos otprilike odgovara iznosu našeg vanjskog duga, koji je na dan 31. srpnja 1996. godine iznosio ukupno 4,5 milijardi USD. U samo pet godina samostalnosti, hrvatski građani, država i poduzeća stvorili su štednju od približno tisuću dolara po stanovniku, što je ravno iznosu cijelog naslijeđenog duga iz jugoslavenskog razdoblja. To govori o velikim razvojnim mogućnostima našega gospodarstva i svrstava nas među manje zadužene zemlje u svijetu.

Na temelju nedavno iznesenih ocjena svih triju nezavisnih svjetskih agencija o procjeni investicijskog kreditnog rejtinga, Hrvatska je svrstana na izrazito visoko mjesto, među prvih 40 dražva svijeta. Podsjećam da smo još do nedavno, po neslužbenim ocjenama, bili izmežu 121.i 127. mjesta. Međutim, tako povoljne ocjene prosudba su, prije svega, ukupnosti hrvatske državne politike, jer su njene sastavnice upravo i predmet samog ocjenjivanja - politička i gospodarska stabilnost, demokratski ustroj, tržišne reforme i prosperitet zemlje. Takve ocjene zasigurno će omogućiti sve povoljnije uvjete inozemnog zaduživanja, izdavanje hrvatskih državnih papira i vrijednosnica naših poduzeća na svjetskom financijskom tržištu, a izravna su preporuka i poziv stranim investitorima za ulaganja.

Narodna banka Hrvatske i Ministarstvo financija upravo zato moraju žurno ustrojiti sustav učinkovitog upravljanja ukupnim dugom države, kako bi se planski moglo utjecati na njegovo stanje, a otplata glavnice i kamata čim manje opterećivali državni proračun i gospodarstvo. U tu svrhu potrebno je izbjegavati kratkoročno vanjsko zaduživanje, a zatečene zajmove zamijeniti novim, povoljnijim.

Hrvatska je tijekom 1995. i 1996. uredila svoje odnose s inozemnim kreditorima okupljenima u Pariškom (ožujak 1995.) i Londonskom klubu (srpanj 1996.). Time smo dovršili proces gospodarskog osamostaljenja, te uredili svoje naslijeđene obveze, koje su proizlazile iz razdoblja kada je Hrvatska bila u sastavu bivše jugoslavenske federacije. Ukupan hrvatski unutarnji dug iznosi 16,2 milijardi kuna ili 16,5% aktualnog bruto domaćeg proizvoda. To se može smatrati vrlo umjerenim, budući da se u većini zemalja Europske Unije kreće od oko 50%, pa čak do 120% bruto domaćeg proizvoda. Rastu i inozemne investicije u hrvatsko gospodarstvo. Samo tijekom prve polovice 1996. godine, uključujući privatizaciju dijela glavnice Plive i Zagrebačke banke, ukupni iznos stranih investicijskih ulaganja iznosio je oko 400 milijuna USD, a od osamostaljenja Hrvatske već su premašila 1 milijardu USD. Hrvatska sve više postaje zemlja zanimljiva inozemnim investitorima - u našem je interesu da se povećaju izravna inozemna ulaganja, jer ona donose i novu tehnologiju i nova tržišta.

Naš prošlogodišnji robni izvoz kretat će se oko 4,6 milijardi USD, a uvoz oko 7,5 milijardi USD. Istodobno, međutim, bilježimo sve veći višak u razmjeni usluga, prije svega prometnih i turističkih usluga, te iseljeničkih doznaka. Deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom zadržat će se otprilike na razini 1995. u iznosu od 2,8-2,9 milijardi USD. Takav deficit smatramo održivim, s obzirom da je bio neizbježan u razdoblju brzog poratnog oporavka, a i zbog investicijskih potreba.

No naša trajna briga ostaje poticanje domaće štednje i ulaganja, proizvodnje i zapošljavanja, povećanje izvoza, unapređenjem izvozne konkurentnosti hrvatske industrije i gospodarstva u cjelini.

Rast gospodarstva, uz brži rast produktivnosti, omogućit će postupan i trajan porast standarda naših građana. U prošloj, 1996. godini, rast realnih zarada uglavnom je pratio rast produktivnosti rada, i zato nije djelovao inflatorno. U ovoj godini, radi predviđenog povećanja stope rasta, može se očekivati još brži porast realnih dohodaka. Razumljivo je nestrpljenje naših građana glede razmjerno sporog poboljšanja životnog standarda. To posebno vrijedi za one dijelove pučanstva (službenike u javnim službama, prosvjeti, znanosti i kulturi, umirovljenike), kojih porast dohodaka nije pratio porast prosječnih plaća u gospodarstvu.

U državnom proračunu za ovu godinu Vlada nastoji ispraviti nedostatke glede plaća javnih službenika i mirovina. Smanjene su stope oporezivanja dohotka, povećana sredstva namijenjena plaćama, te bitno povećana sredstva namijenjena mirovinskim fondovima od 1,1 milijardi kuna na 2,3 milijardi kuna. Pri tom smo, međutim, morali voditi računa da očuvamo povoljne uvjete za dugoročni napredak hrvatskoga gospodarstva.

Privatizacija[uredi]

Proces privatizacije u 1996. uspješno je nastavljen. Ukupno je privatizirano (izvršenom pretvorbom) 2.549 poduzeća. Od toga 1.126 poduzeća potpuno privatizirano, u 1.315 poduzeća Hrvatski fond za privatizaciju je manjinski vlasnik, a u samo 108 je većinski vlasnik.

Iz podataka o vlasničkoj strukturi proizlazi da je 85% vrijednosti kapitala koji je ušao u pretvorbu sada u poduzećima s većinskim privatnim vlasništvom. Privatizacija je znatno ubrzana novim Zakonom o privatizaciji, te Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Zakonom o sanaciji, te plaćanjem obveza dionicama poduzeća, a isto tako i besplatnom podjelom dionica Fonda stradalnicima Domovinskog rata. Time će se još više povećati broj od 651.405 dioničara. Stoga je opravdana tvrdnja da je hrvatski model privatizacije doveo do raširenog dioničarstva budući da će broj neposrednih korisnika privatizacije biti između jedne petine i jedne četvrtine pučanstva.

Posebno treba istaknuti da je u razdoblju 1992.-1996. godine prodajom imovine u tijeku privatizacije naplaćeno više od 10 milijardi kuna, a od toga samo u prvih 10 mjeseci 1996. godine 2,4 milijarde kuna. Privatizacijom je omogućeno smanjenje javnog duga za gotovo 7 milijardi kuna, čime je ublaženo porezno opterećenje naših građana i za buduće godine. Potvrda ispravnosti takvog opredjeljenja nalazi se i u činjenici da se dionicama Plive trguje i na zahtjevnoj Londonskoj burzi, što je jedini slučaj industrijske tvrtke iz prijelaznih zemalja.

Iseljeništvo[uredi]

Naš je trajni nacionalni i gospodarski interes poticati povratak iseljenika i njihova ulaganja u sve oblike života u Domovini.

U razdoblju 1990.-1996. godine u zemlju se vratilo oko 30.000 naših građana iz inozemstva. Opravdano je očekivati da će se taj povratak znatno ubrzati nakon prestanka rata, potican bržim gospodarskim razvitkom i stvaranjem povoljnih mogućnosti produktivnog i bolje plaćenog zapošljavanja. U tu svrhu u prošloj su godini učinjene potrebne zakonske izmjene, oslobođeni su plaćanja poreza na dohodak mirovine stečene u inozemstvu.

Procjenjuje se da su iseljenici i povratnici uložili do sada posredstvom HFP-a 542 milijuna kuna, da je gotovo tolika svota uložena i posredstvom drugih fondova i malih dioničara, te oko jedne milijarde kuna izravno u privatno poduzetništvo i obrt. Naši povratnici svoja stambena pitanja rješavaju pretežito vlastitim sredstvima. Po toj osnovi povratnici su uložili do sada oko 5 milijardi kuna. Proizlazi da su ukupna ulaganja iseljenika i povratnika u Domovinu iznosila dosada najmanje oko 7 milijardi kuna.

U 1996. godini Sabor je donio i Nacionalni program demografskog razvitka, što bi dodatno trebalo poticati demografsku obnovu Hrvatske, a time i ukupni razvitak. Osobno sam zadužio Vladu da organizira i besplatan povratak iseljenika iz najudaljenijih zemalja svijeta.

Isto tako smatram za potrebno ponoviti: treba odlučno uklanjati sve formalne i birokratske smetnje bržem povratku i uklapanju iseljenika u sveukupni život Domovine.

Obnova i razvitak oslobođenih područja[uredi]

Obnova u ratu uništenih, ili oštećenih, naselja, stambenih i drugih objekata počela je već za trajanja Domovinskog rata, a ubrzana od 1993. godine. No, veći rezultati postignuti su u 1995. i 1996. godini, i glede povratka prognanika i izbjeglica, i što brže uspostave normalnih životnih uvjeta u oslobođenim krajevima.

Već tijekom rata sustavno se na svim područjima Hrvatske obnavljala infrastruktura, koja je za vrijeme ratnih djelovanja bila djelomično ili u potpunosti uništena. Ukupna ulaganja u izgradnju i obnovu ratom uništene infrastrukture iznose oko 3 milijarde kuna. Pri tome smo samo u tijeku 1996. godine uložili u izgradnju i obnovu infrastrukture na područjima zahvaćenim ratnim djelovanjem, više od 1 milijarde kuna.

U razdoblju od 1993. do zaključno s 1996. godinom, obnovljeno je, ili je pred dovršetkom obnova, više od 23.100 stambenih jedinica svih stupnjeva oštećenja. Za te je namjene utrošeno više od 2 milijarde kuna. U 1996. godini započela je obnova daljnjih 9.251 teže oštećenih stambenih jedinica, a u ovoj godini predviđa se obnova oko 18.000 obiteljskih kuća, za oko 70.000 povratnika. Tijekom 1996. godine bespovratne potpore dodijeljene su 1.093-jici vlasnika za popravak manje oštećenih kuća i stanova. Za obnovu na oslobođenim područjima utrošeno je u 1996. godini, što iz državnog proračuna, što iz prihoda javnih poduzeća, ukupno 2.622.149.000 (dvije milijarde šesto dvadeset dva milijuna sto četrdeset devet tisuća) kuna, ili oko 8,2% cjelokupnog državnog proračuna za tu godinu. U državnom proračunu za ovu (1997.) godinu predviđena su još 28% veća sredstva za obnovu područja posebne državne skrbi. Pravni i organizacijski okviri provedbe obnove uređeni su Zakonom o obnovi i Zakonom o područjima posebne državne skrbi, donesenima u ožujku i svibnju 1996. godine. Njima je uređeno: sustavna provedba obnove stambenih i gospodarskih zgrada, obnova objekata i uređenje komunalne infrastrukture i objekata javne namjene, obnova kulturnih dobara i prirodnih vrednota, te gospodarska obnova. U 1996. godini radom su počela i brojna poduzeća u ratom stradalim krajevima Hrvatske.

Povratak hrvatskih prognanika i izbjeglih Srba[uredi]

Od početka 1993. do kraja 1995. godine vraćeno je oko 50.000 prognanika na njihova ognjišta, a u obnovljene obiteljske kuće i stanove do rujna 1996. omogućen je povratak ukupno 85.000 prognanika.

Posebno treba istaknuti da su naseljene na tisuće izbjeglih Hrvata iz BiH i oko 30.000 protjeranih i iseljenih iz Srbije (Vojvodine i Kosova). Do sada se u Hrvatsku vratilo oko 13.000 Srba. A među onima koji su podnijeli zahtjev ima i takvih koji kao uvjet povratka postavljaju ponovnu uspostavu njihove paradržave u Hrvatskoj.

To su oni koji su se masovno odazvali pozivima svojih terorističkih vođa te organizirano i svojevoljno otišli iz Hrvatske. Ove činjenice kao da namjerno prešućuju neki krugovi u svijetu koji prigovaraju Hrvatskoj zbog sporog povratka Srba u Hrvatsku. Razlog tome je da samo njih mali broj želi živjeti u slobodnoj, suverenoj i demokratskoj državi Hrvatskoj. Između Hrvatske i Srbije oni su svojom voljom izabrali Srbiju, pa je zapravo riječ o građanima OPTANTIMA, koji su dobrovoljno odlučili gdje će živjeti.

Program naseljavanja[uredi]

Veliki dio područja Hrvatske bio je zbog gospodarskog, prometnog i infrastrukturnog zaostajanja, izložen depopulaciji i odlasku ljudi. To je posebno došlo do izražaja nakon agresije i okupacije tih područja. Kako bi se potaknula demografska obnova, s ciljem što ravnomjernijeg razvitka svih područja Hrvatske, donesen je u svibnju 1996. godine Zakon o područjima posebne državne skrbi. Tim su Zakonom utvrđene posebne poticajne mjere na područjima koja su bila okupirana, da bi se što brže otklonile posljedice rata, ostvario povratak prognanika i izbjeglica, te postigao što ravnomjerniji razvitak svih hrvatskih područja. Tijekom 1996. godine na područjima posebne državne skrbi naseljeno je oko 50.0 osoba. 50.1

Poljoprivreda[uredi]

U sklopu ukupnih gospodarskih kretanja, posebna pozornost posvećena je i sustavnom razvitku poljoprivrede.

Sukladno Strategiji razvitka hrvatske poljoprivrede, što ju je usvojio ovaj Sabor 10. ožujka 1995., posebna važnost pridavana je razvitku obiteljskih gospodarstava. Tijekom 1996. za poticaje i naknade u poljoprivrednoj proizvodnji iz državnog proračuna isplaćeno je 513 milijuna kuna. Za povećano kreditiranje proizvodnje, investicijska ulaganja, te poticaje i nadoknade u 1997. godini predviđeno je 570 milijuna kuna. S ciljem daljnjeg rasterećenja poljoprivredne proizvodnje, od 1997. godine ukinut je porez na katastarski prihod, što poreznim obveznicima, poljoprivrednim domaćinstvima, ostavlja na raspolaganju dodatnih 70 milijuna kuna.

Osim navedenog, razvitak poljoprivrede potican je i kreditnim sredstvima Hrvatske banke za obnovu i razvitak, osobito sustavnim ulaganjem u modernizaciju agrara, kako bi se on što prije podigao na zapadnoeuropsku razinu.

Zakonom o carinskoj tarifi, usvojenim u lipnju 1996., utemeljen je nov, moderan, način zaštite domaće proizvodnje. Napustili smo sve elemente izvancarinske zaštite, a ipak zaštitili interese agrara, ali je time postignut znatan napredak u zaštiti domaćeg poljoprivrednog proizvođača. U pripremi su i nove mjere zemljišne politike. Prijedlogom izmjena Zakona o komasaciji omogućilo bi se npr. učinkovitije okrupnjavanje zemljišnih posjeda, a time i povećanje oraničnih i drugih korisnih poljoprivrednih površina. To bi poticalo inicijativu i interes poljoprivrednika.

DRUŠTVENE DJELATNOSTI[uredi]

  1. Školstvo
  2. Znanost, tehnologija i visoko školstvo
  3. Kultura
  4. Zdravstvo
  5. Socijalna politika i socijalna skrb
  6. Šport


Dame i gospodo saborski zastupnici,

Školstvo[uredi]

Unatoč objektivnim poteškoćama i teško prevladivim nasljeđima, hrvatsko školstvo zabilježilo je tijekom 1996. niz zapaženih rezultata, koji su označili novu razinu u stvaranju identiteta hrvatske škole.

Sustavom školstva u Hrvatskoj obuhvaćeno je:

  • 435 predškolskih ustanova s 14.368 zaposlenih,
  • 2.245 osnovnih i područnih škola s 37.515 učitelja i nastavnika i 429.922 učenika,
  • 350 srednjih škola s 201.665 učenika i 17.987 zaposlenih,
  • u hrvatskoj dopunskoj nastavi u inozemstvu školuje se 18.000 učenika, a rade 102 učitelja,
  • u 1996. godini otvoreno je 14 privatnih škola i 47 privatnih predškolskih ustanova. Posebni rezultati postignuti su u izgradnji i opremanju škola. U 1996. ministarstva prosvjete i obnove uložila su više od 100.000.000 kn u izgradnju i temeljitu rekonstrukciju osnovnih i srednjih škola, dok je 35.000.000 kn uloženo u investicijsko održavanje drugih 535 školskih objekata.

U sklopu informatizacije školstva uvedeno je 1.400 računala, u 227 osnovnih i srednjih škola, pri čemu je ostvarena ušteda od 30% planiranih sredstava. Jamačno najvažniji uspjeh očituje se u činjenici da su za školsku godinu 1996./97. svi učenici osnovnih škola u Hrvatskoj, prvi put, dobili besplatne udžbenike. Posebna pozornost posvećena je unapređivanju nastavnih planova i programa u školama, programa za retardiranu djecu, te izradi niza zakonskih prijedloga (Temeljni zakon o školstvu, Zakon o prosvjetnoj inspekciji i drugi).

Opće je poznato da je jedan od najvažnijih čimbenika u podizanju kvalitete školstva zadovoljan i materijalno zbrinut učitelj i nastavnik, od djelatnosti kojih ponajviše ovisi uspjeh učenika i mladog čovjeka, a samim time i budućnost hrvatske države. Iz poznatih razloga plaće prosvjetnih radnika nisu zadovoljavajuće. Državnim proračunom za 1997. one će biti znatno poboljšane, pa će se, sukladno gospodarskom napretku i mogućnostima, osigurati veći standard i zadovoljstvo djelatnika u prosvjeti.

Znanost, tehnologija i visoko školstvo[uredi]

U protekloj godini bilježimo nekoliko važnih pomaka u sustavu znanosti, tehnologije i visoke naobrazbe.

U 1996. započela je primjena, dvije godine pripremanog, Nacionalnog znanstvenoistraživačkog programa, što ga je jednoglasno prihvatio državni Sabor. Njegovom primjenom u Hrvatskoj se, prvi put, počinje znanstvenoistraživačka djelatnost usklađivati s prioritetima iz Nacionalnog programa, koji su usuglašeni s temeljnim državnim prioritetima. Sukladno Nacionalnom programu već je ugovoreno oko 1.000 projekata, s tim da je prosječna vrijednost projekta 73.000 kn na godinu. Posebna pozornost posvećena je obnovi znanstvenog potencijala. U 1996. financirano je nešto više od 900 znanstvenih novaka, od kojih je već više od 350 magistriralo i rade doktorate.

U jesen je raspisan natječaj za prvih dvadeset doktoranada, koji će se zaposliti na Sveučilištu u Osijeku i odmah zatim otići na doktorske studije na najbolja sveučilišta u inozemstvu. Nakon toga nastavit će rad kao nastavnici u Osijeku, gdje se u međuvremenu treba dovršiti izgradnja posebnih kuća koje će im se staviti na raspolaganje. Također je donesena odluka da se započne s izgradnjom prvih 100 stanova u Zagrebu za znanstvene novake i mlade znanstvenike. Grad Zagreb će dati zemljište i priključke, a Ministarstvo znanosti financirat će samu izgradnju. Osim programa na Osječkom sveučilištu, slična rješenja pripremaju se i u Rijeci, Splitu i Dubrovniku, a Sisačka županija osigurava više stanova za profesore koji će raditi na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Budući da se opći razvitak Hrvatske mora temeljiti na razvitku gospodarstva nužno je usko povezivanje znanosti i gospodarstva. U Zagrebu je u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje osnovan prvi tehnološki centar izravno povezan sa sveučilištem. Na višem stupnju osnivanja već su i tehnološki centri u Splitu i u Rijeci.

Intenzivna je međunarodna znanstvena suradnja. Potpisano je 30 međunarodnih ugovora i drugih sporazuma, a u pripremi još toliko. To je omogućilo dobivanje više od 1.600 mjeseci stranih stipendija (kratkoročnih, diplomskih i znanstvenih) za studente, znanstvene novake i znanstvenike. Proračunom Ministarstva znanosti i tehnologije osigurana je novčana potpora za oko 2.500 odlazaka hrvatskih znanstvenika na međunarodne skupove. U cijelosti je financirano djelovanje trideset lektora hrvatskog jezika na sveučilištima u Europi. U 1997. planira se otvaranje još 7 novih lektorata. U području visokog školstva započeo je novi ustroj visokih učilišta. To se očitovalo u jačanju sveučilišne strukture, i u podizanju kvalitete nastave, donošenjem velikog broja novih i obnovljenih nastavnih planova u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi. Posebna pozornost posvećena je osnivanju visokih škola, koje će brže i učinkovitije školovati stručnjake potrebne prije svega za gospodarstvo. Osnovane su prve samostalne visoke škole: Visoka medicinska škola u Zagrebu, Visoka redarstvena škola u Zagrebu i prva privatna visoka škola, Muzička akademija, u Lovranu. U osnivanju su i prva veleučilišta u Dubrovniku i u Karlovcu, koja će nastavom započeti u 1997.

Financiranje visokih učilišta bilo je u 1996., prvi put, prema izvedbenim programima. Temeljem nastavnih programa određuje se potreban broj nastavnika i troškovi izvedbe programa. Na taj način sveučilišta, odnosno fakulteti i akademije, imaju unaprijed određen svoj proračun, pa svojom unutarnjom organizacijom mogu utjecati na poboljšanje svog položaja.

Održani su prvi studentski izbori, usprkos određenim pokušajima sprečavanja. Izabrani su prvi legitimni predstavnici studenata na demokratski način u fakultetska vijeća i senate sveučilišta. Oni će biti partner u razgovorima za preustroj studentskih centara i domova, za pojačanje sustava stipendiranja, te športskih, kulturnih i drugih aktivnosti studenata.

Donesen je Pravilnik o stipendiranju, a u državnom proračunu osigurana su sredstva za prvih tisuću državnih stipendija za talentirane studente, za studente stradalnike i studente slabijeg imovinskog stanja, a također za studij deficitarnih zanimanja. U vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, u jesen 1991., u Ministarstvu znanosti i tehnologije stvarana je vizija tehnološke budućnosti naše domovine. Osim inog, uočena je i važnost računalnih mreža za znanstveni, kulturni te, prvenstveno, gospodarski razvitak modernih država. Unatoč ratu i svim gospodarskim teškoćama, hrvatska država je

Ovakvu mrežu bilo je moguće sagraditi zahvaljujući i stručnosti i razumijevanju vodećih ljudi HPT-a, koji su, ustrajnim i pravodobnim uvođenjem optičke telekomunikacijske tehnologije, doveli Hrvatsku, već danas, u 21. stoljeće. HPT je nedavno omogućio i komercijalnu računalnu mrežu, stvarajući, zajedno s CARNetom, infrastrukturu za hrvatsko gospodarstvo, koje će ovim suvremenim tehnologijama dobiti i znatnu konkurentnu prednost na svjetskim tržištima.

Kultura[uredi]

U protekloj su godini, napori za očuvanjem i razvitkom hrvatske kulture prvenstveno bili usmjereni na oživljavanje kulturnih djelatnosti u područjima stradalim u ratu.

Osim toga, posredstvom Ministarstva kulture, poticani su i potpomagani kulturni programi nacionalnog značenja, ali i mnoštvo kulturnih sadržaja regionalnog i lokalnog značenja.

Posebno treba istaknuti da se bogat kulturni život Hrvatske ne događa samo u okviru skrbi službene kulturne politike, nego se oživotvoruje inicijativama, pothvatima i stvaralaštvom velikog broja kulturnih djelatnika i umjetnika, kao izraz njihove potrebe, nadahnuća da dadu prilog sadašnjem povijesnom trenutku hrvatskog naroda i države. Razumije se, stvaralaštvo pisaca, glazbenika i drugih umjetnika potiče se državnim i drugim odličjima i nagradama za nova djela i iznimno vrijedna postignuća. Osim u novooslobođenim krajevima (Slavonije, Like, Banije, Korduna i unutrašnje Dalmacije), potican je kulturni život na otocima, u Istri i na dubrovačkom području, potporom profesionalnim kulturnim institucijama, i pomaganjem amaterskih kulturnih društava, uključujući i ona što još djeluju u progonstvu. Poticana su brojna gostovanja i razmjena umjetničkih skupina, i pojedinih umjetnika, osobito u stradalim krajevima. Među institucijama i kulturnim priredbama od posebnog značenja ističe se Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, kao matično kazalište u državi, i Dubrovački festival. Važnu ulogu imaju i Varaždinske barokne večeri, Festival djeteta u Šibeniku, Splitsko ljeto, festival u Osoru i druge slične priredbe.

Uloženi su veliki napori kako bi se omogućio razvitak i napredak filmske umjetnosti u Hrvatskoj. Stalno otvoreni natječaj za filmska djela i nastojanja oko dovršenja Zakona o filmu, osnovne su pretpostavke za veći zamah filmskog stvaralaštva. I u djelatnosti muzeja, arhiva i knjižnica prednost je dana obnovi ratom oštećenih područja, osobito u izdavaštvu i informatizaciji.

U pripremi su prijedlozi novih zakona koji će omogućiti i razvitak kulturnih djelatnosti.

Nastavljena je međunarodna suradnja za povrat pokretne baštine otuđene tijekom Domovinskog rata. Među većim pothvatima u ovoj djelatnosti ističu se projekti Muzeja suvremene umjetnosti i Ratnog muzeja, muzeja u Kninu, Drnišu, Obrovcu, Benkovcu, te programa za obnovu muzeja u Vukovaru.

Hrvatsko nakladništvo neobično je živo i plodonosno. U protekloj je godini osobito podupirano izdavanje djela od temeljne vrijednosti za nacionalnu kulturu, znanost i umjetnost, kritičkih izdanja hrvatskih autora i nadarenih mladih autora, te prijevodi reprezentativnih djela hrvatskih autora na strane jezike. Na tu živost posebice ukazuje podatak da je tijekom 1996. u Hrvatskoj djelovalo oko 1.700 izdavačkih kuća, te da je samo u toj godini objavljeno više od 3.000 novih naslova. Radi usporedbe navodim da je 1990. u Hrvatskoj bilo 200 izdavača koji su tiskali oko 1.900 naslova.

Međunarodna kulturna suradnja ostvaruje se velikim brojem priredbi u zemlji i inozemstvu, predstavljanjem hrvatske knjige, kulture i umjetnosti u drugim zemljama i gostovanjem stranih umjetnika i njihovih djela u Hrvatskoj.

Zdravstvo[uredi]

Tijekom 1996. nastavljeno je organiziranje i preobrazba zdravstvenog sustava u

Protekla godina bila je godina obnove zdravstvenih objekata porušenih u srpskoj agresiji. U ovom trenutku Ministarstvo zdravstva je investitor na 92 gradilišta, a tijekom 1996. u obnovu građevinskog dijela porušenih ustanova utrošeno je 114 milijuna kuna. U isto vrijeme utrošeno je 31 milijun kuna za sanaciju postojećih vrlo starih i zapuštenih zdravstvenih ustanova u državnom vlasništvu.

Godina 1996. bila je i prva godina razvitka hrvatskog zdravstva od početka njegove reorganizacije 1990. godine. Nabavljeno je nove opreme najviše tehnološke razine u visini od 187 milijuna kuna, od čega polovica iz prvog kredita Svjetske banke, a otpočeli su pregovori za novi kredit.

Ukupno ulaganje u obnovu zdravstvenih ustanova i nabavljanje opreme u hrvatskom zdravstvu iznosilo je 1996. godine 332 milijuna kuna, što je omogućilo i unapređenje vrhunske medicine.

U protekloj godini nastavljena je privatizacija, tako da djeluje više od 4.000 privatnih subjekata (pojedinaca i ustanova), sa zamjetnim vlastitim investicijama u prostor i opremu. S radom su počela i privatna dodatna zdravstvena osiguranja. Posebno valja istaknuti potpuno pripremljen, sveobuhvatni, projekt razborite privatizacije primarne zdravstvene zaštite, koji vodi računa o socijalnom pristupu. On je od Svjetske banke proglašen "Hrvatskim modelom privatizacije primarne zdravstvene zaštite" i istaknut kao primjer svim državama u tranziciji. Osnovna obilježja su privatizacija djelatnosti bez privatizacije prostora, koji ostaje u županijskom vlasništvu. Liječnik postaje privatnik te osim o zdravlju svojih pacijenata, brine i raspolaže financijskim sredstvima koje dobiva od državnog osiguranja. Ovom privatizacijom unaprijedit će se primarna zdravstvena zaštita, jer će liječnik biti stimuliran raditi više i kvalitetnije u nastojanju da privuče osiguranika. Projekt osigurava radno mjesto svim uposlenim djelatnicima, svim osiguranicima dostupnost primarne zdravstvene zaštite, a postupna privatizacija omogućava izbjegavanje većih poremećaja u sustavu.

Zbog iznesenog možemo biti zadovoljni s postignutim u zdravstvu u danim okolnostima, jer je zdravstvena zaštita gotovo uz bok onoj u razvijenim zemljama, ali s daleko manje sredstava. Pri tome treba podsjetiti, da zdravstvena potrošnja u nas, iako zauzima visoko mjesto u prioritetu potrošnje (jednako ili više nego u razvijenim zemljama) ovisi o mogućnostima gospodarstva i zbog toga je u apsolutnom iznosu po stanovniku još uvijek višestruko manja (čak 5 puta!) od prosjeka u zemljama OECD-a. Toj činjenici treba prilagoditi i očekivanja, jer nije moguće preko noći doseći razinu potrošnje u gospodarski razvijenim zemljama. Zato treba osigurati čim racionalnije trošenje ograničenih izvora, uvažavajući i socijalni pristup, te nastaviti uvođenje novih obvezatnih mehanizama, koji omogućuju razumno trošenje financijskih sredstava utemeljeno na svjetskim standardima, potiču kakvoću i kompetitivnost, uključujući i privatizaciju.

Socijalna politika i socijalna skrb[uredi]

Pored nenadoknadivih ljudskih žrtava i stradanja koje smo proživjeli boreći se za državnu nezavisnost, čitav narod podnio je i žrtvu slabijeg životnog standarda. Osobito stoga što smo od jugokomunističkog režima naslijedili visoku inflaciju, socijalističko gospodarstvo sa zastarjelom tehnologijom, a trebalo je voditi obrambeni rat i istodobno izgrađivati državu, ustrojiti i naoružati vojsku i policiju i voditi brigu o stotinama tisuća prognanika i izbjeglica, koje je rat najteže pogodio. Tako su primjerice ukupni troškovi skrbi za prognanike i izbjeglice, u proteklih pet godina iznosili oko 5,5 milijardi kuna. I u tim najtežim uvjetima borbe za državnu suverenost, sukladno materijalnim mogućnostima i državnim prioritetima, vodila se briga za svakog hrvatskog čovjeka.

Danas, uz dovršetak mirne reintegracije Podunavlja, kao pitanje svih pitanja, postavljam pitanje gospodarskog rasta i razvoja, poticanja zaposlenosti, podizanja životnog standarda uposlenih, umirovljenika i svih stradalnika rata, kako bi ubrzano težili ostvarenju socijalnog blagostanja građana, tj. ozbiljenju naše Hrvatske kao socijalne države i države socijalne pravde. Opće je poznato da primjena najviših standarda socijalne države i socijalne pravde, sukladno razini gospodarskih mogućnosti države, te pravedan i realan socijalni dogovor i socijalni mir, povratno djeluju na uspješnost gospodarstva.

Stoga pozivam sve uposlene, sve stvaralačke snage u Domovini i iseljeništvu, a od sveukupne državne vlasti zahtijevam, da svaki na svom radnom mjestu pridonese ostvarenju ovih ciljeva, na dobrobit Domovine i svakog našeg čovjeka. Istodobno smatram da ova generacija, koja je podnijela visoku cijenu uspostave i osiguranja opstojnosti Hrvatske i hrvatstva, ima pravo ići na pametno, profitabilno, dugoročno vanjsko zaduženje, koje će ubrzati gospodarski rast, povećati zaposlenost i time na najbolji način pridonijeti poboljšanju životnog standarda svih naših građana. Vlada je donijela, a Sabor podržao, Program zadovoljavanja socijalnih potreba građana RH u razdoblju od 1997. do 1999. godine, koji će temeljem uspješnog gospodarskog razvitka omogućiti porast socijalne sigurnosti cjelokupnog stanovništva. Povećanje životnog standarda zaposlenih ostvarit će se otvaranjem oko 50.000 novih radnih mjesta, s realnim rastom plaća (do oko 15%), koje će biti omogućeno poreznim rasterećenjem gospodarstva i stanovništva, realnim rastom BDP od najmanje 7%, stabilnim tečajem i održanjem niske inflacije oko 2%.

Važnu ulogu u stvarnom povećanju životnog standarda imat će i dalji pad kamatnih stopa, ubrzani rast investicija i štednje oko 20%, a već su stvorene sve pretpostavke za

U znatnoj mjeri poboljšat će se materijalni položaj umirovljenika, a mirovine će rasti brže od plaća. I to unatoč činjenici što umirovljenici čine oko 19% ukupnog stanovništva, te je odnos umirovljenika i uposlenih osiguranika veoma nepovoljan (1 : 1,7). U prošloj godini poduzimali smo kratkoročne mjere za djelomično poboljšanje njihova položaja, tako da je prosječna mirovina krajem 1996. iznosila 1.035 kuna. Već su mirovine u siječnju povećane ugrađivanjem 100 kuna u osnovicu, a potom povećanjem te nove osnovice za 10%. U proračunu za ovu godinu osigurano je 2 milijarde kuna za povećanje mirovina, što je dvostruko više no prošle godine.

Osim toga Hrvatski fond za privatizaciju prenio je mirovinskim fondovima dionica u vrijednosti od 1,8 milijardi kuna, a temeljem Zakona o privatizaciji 30% temeljnog kapitala pravnih osoba u vlasništvu Hrvatske, također se prenose mirovinskim fondovima. Prihod ostvaren prodajom dionica i osiguranom dividendom, koristit će se za povećanje mirovina. Dalji rast mirovina moguć je samo nastavkom gospodarskog rasta i povećanjem broja uposlenih, koji će uredno plaćati doprinose. U ovoj godini treba dovršiti reformu mirovinskog sustava i s današnjeg modela prijeći na novi sustav koji će jamčiti stabilne i više mirovine uz dopunsko osiguranje koje bi se namirivalo iz privatnog osiguranja.

Na osnovi svega iznijetog smatram potrebnim da se ove godine mirovine ukupno povećaju barem za 25%, a posebno da se isplaćuju na vrijeme. Kao najbolji dokaz napora države u ostvarenju socijalne sigurnosti, navodim podatak da je za socijalne programe iz državnog proračuna i izvanproračunskih fondova na razini države u 1996. godini osigurano 6,3 milijarde kuna, a u 1997. predviđeno je 8,5 milijardi kuna, što predstavlja povećanje od 35%.

U 1996. godini je poduzet niz mjera u cilju poboljšanja socijalnog statusa najugroženijeg pučanstva, a ukupno je oko 300.000 osoba koristilo razne materijalne oblike socijalne skrbi iz državnih, lokalnih i humanitarnih izvora. U te svrhe samo u državnom proračunu za 1996. bilo je osigurano 320 milijuna kuna, za 1997. predviđeno je 450 milijuna kuna, a jedan broj općina i gradova osiguravao je i osiguravat će socijalno ugroženim osobama, prema svojim uvjetima i mjerilima, različite oblike pomoći i naknada. Veliku pomoć socijalno ugroženom pučanstvu dali su i Hrvatski Crveni križ i Hrvatski Caritas.

Važan doprinos preobrazbi ovog sustava je i donošenje Zakona o socijalnoj skrbi, koji sadrži već provjerena dobra rješenja, kao i nova rješenja primjerena modernom socijalnom zakonodavstvu, te promijenjenim gospodarskim i socijalnim okolnostima.

Šport[uredi]

Za razliku od Hrvatske, koja i na športskom području u europskim i u svjetskim razmjerima predstavlja gotovo čudo, neke su zemlje raspadom socijalizma i raznorodnih država doživjele pravu stagnaciju.

U razdoblju od 1992. do 1996. hrvatski športaši su na europskim i svjetskim prvenstvima, na olimpijskim i mediteranskim igrama i drugim natjecanjima, osvojili ukupno 309 odličja (74 zlatna, 91 srebrno i 114 brončanih odličja).

Tijekom 1996. posebno se ističu sljedeći svjetski rezultati:

  • zlatna olimpijska medalja rukometne reprezentacije Hrvatske u Atlanti,
  • srebrna olimpijska medalja vaterpolista u Atlanti,
  • rukometašice Podravke iz Koprivnice postale su 1996. prvakinje Europe,
  • vaterpolisti zagrebačke Mladosti postali su 1996. prvaci Europe,
  • tenisači Goran Ivanišević i Iva Majoli u samom su vrhu svjetske teniske ATP liste (4. i 7. mjesto),
  • boksač Ćeljko Mavrović prvak je Europe,
  • mlada Mirjana Lučić pobjednica je na Grand Slam turniru US - OPEN SAD (New York) i druga je juniorka svijeta do 18 godina, a Ivan Ljubičić bio je finalist juniorske
  • Branka Pereglin prvakinja je svijeta u luku i strijeli,
  • juniorska košarkaška reprezentacija Hrvatske osvojila je prvo mjesto na prvenstvu Europe,
  • Hrvoje Stević juniorski je šahovski prvak svijeta,
  • u jedriličarstvu i kajaku hrvatski juniori osvojili su 1., 2. i 3. mjesto na Svjetskom prvenstvu.

Postignuti su i znatni pomaci u kvantiteti i kvaliteti organiziranja športskih aktivnosti u školama. Sve osnovne i srednje škole ustrojile su školsko-športske klubove (1.500 klubova po školama), radi boljeg razvitka mladeži, i osmišljavanja slobodnog vremena.

U nacionalno-državnom je interesu da se na svim razinama potiče i pomaže uključivanje mladeži u što širu mrežu najrazličitijih športskih aktivnosti, radi njezina zdravog fizičkog i duhovnog razvitka i sprečavanja potpadanja pod utjecaj poroka suvremene civilizacije (ovisnosti o drozi, i sklonosti nemoralu, nasilju i kriminalu). Od iznimne je važnosti donošenje Zakona o športu, ne samo radi održavanja kvalitete i uspjeha već i radi zakonskog razgraničenja amaterskih i profesionalnih športskih klubova i natjecanja, uštede i svrhovitijeg trošenja sredstava. U profesionalnom športu valja pomagati one grane koje imaju nacionalnu tradiciju u postizanju vrhunskih rezultata, pa u međunarodnim natjecanjima mogu mnogo pridonijeti upoznavanju i ugledu suverene Hrvatske.

Radi što učinkovitijeg upravljanja i brižljivijeg raspolaganja financijskim sredstvima, Zakon mora točno odrediti odnose između Ministarstva prosvjete i športa i Hrvatskog olimpijskog odbora, te svih športskih saveza, na osnovi vlastitog, ali i provjerenog iskustva u pretežnom dijelu demokratskih zemalja.

NACIONALNO - DRŽAVNA I GRAĐANSKA SIGURNOST[uredi]

  1. Opća i posebna briga za nacionalno - državnu sigurnost
  2. Pravosuđe u službi zaštite građana i državnog poretka
  3. Stanje fizičke i imovinske sigurnosti građana
  4. Obrambena sigurnost države

Opća i posebna briga za nacionalno - državnu sigurnost[uredi]

Svijet je odvajkada bio u svojoj biti u mnogo čemu sličan današnjem. Stoga su i današnji problemi nacionalno-državne i građanske sigurnosti gotovo istovjetni kako onima iz prošlosti, tako i onima iz drugih zemalja.

Opće je poznata činjenica da su civilizacijska prožimanja i suprotstavljanja, u današnjem svijetu, uvjetovala sve veće nadmetanje svih država, i pogotovo velesila, u međusobnom ofenzivnom (obavještajnom) i obrambenom (kontraobavještajnom) nadigravanju za osiguranje svoje sigurnosti, i pogotovo svoje dominacije, odnosno političkih ili gospodarskih utjecajnih sfera.

Samostalna Hrvatska bila je u tom pogledu od samog početka u iznimno škakljivu položaju. Ona je, najprije zbog raširenosti bivših jugoslavenskih službi, a zatim zbog rata i prisutnosti mnoštva stranih vojnih postrojbi, promatrača, različitih humanitarnih organizacija i zaklada - prošarana mnogobrojnim, međusobno suparničkim, ali i suradničkim mrežama, kao malo koja zemlja.

To samo po sebi nameće posebne zadaće glede nacionalno-državne sigurnosti, na svim područjima i na svim razinama.

I Hrvatska, poput drugih suverenih država, mora težiti da svestrana briga za nacionalno-državnu sigurnost postane sastavnim dijelom nacionalne, političke, moralne svijesti i savjesti svakog njezinog građanina.

I Hrvatska, kao i sve druge zemlje, ima posebne službe, u okviru obrane, vanjskih i unutarnjih poslova i financija, a također i krovnu službu za objedinjavanje i usklađivanje svih službi, a i djelatnosti drugih tijela od interesa za nacionalno-državnu sigurnost. Tu zadaću ima Ured za nacionalnu sigurnost, koji je u početku, u ratnim okolnostima, bio ustanovljen odlukom Predsjednika Republike.

U svibnju 1995. Sabor je donio Zakon o Uredu za nacionalnu sigurnost. To je omogućilo da se u 1996. unaprijedi i razvije infrastruktura i djelatnost na tom važnom području.

Zakonom je ustanovljen Stožerni odbor za nacionalnu sigurnost (SONS) u sastavu kojega su osim imenovanih članova i svi državni ministri. To tijelo određuje zadaće i ciljeve svih sastavnica hrvatske obavještajne zajednice i drugih sigurnosnih službi. Valja napomenuti da sav sigurnosni sustav još nije izgrađen. Na osnovi smjernica i direktiva Predsjednika Republike i SONS-a, na Koordinacijskom odboru obavještajne zajednice određuju se konkretne operativne zadaće za pojedine službe. Na taj način postignut je politički uravnotežen pristup u utvrđivanju i rješavanju problema nacionalne sigurnosti. Osnovne zadaće u području nacionalne sigurnosti u prošloj (1996.) godini bile su zaštita teritorijalnog integriteta i suvereniteta, promicanje međunarodnog položaja RH, te borba protiv međunarodnog terorizma i organiziranog kriminala.

U ostvarivanju tih zadaća, hrvatski je sustav nacionalne sigurnosti uspostavio odnose s mnogim srodnim sustavima pojedinih zemalja, i međunarodnim vojnim i sigurnosnim organizacijama. Uspostavljeni su odnosi s velikim brojem zemalja, uključujući i sve vodeće zemlje, koje sudjeluju u rješavanju krize u ovom dijelu Europe. Posebno dobri odnosi razvijeni su s NATO-om i s međunarodnim mirovnim snagama (IFOR odnosno SFOR), kojima je Hrvatska dala znatan doprinos i u obavještajnoj zaštiti njihovih snaga u BiH.

Ukratko, hrvatski je obavještajni sustav, usporedno i u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova, a s obzirom na specifične prilike i s Ministarstvom obrane, uspostavio širok raspon međunarodnih veza, i odnosa, te uspješnu suradnju na najosjetljivijim područjima u zaštiti i promicanju hrvatskih nacionalnih interesa.

Pravosuđe u službi zaštite građana i državnog poretka[uredi]

Pravosuđe ili sudski sustav, sa svim ustrojem državnog odvjetništva i sudova, na trostupanjskoj razini, jest ona grana državne vlasti koja u konačnom pravnom obliku osigurava zaštitu prava građana i državnog poretka.

Ili, jednom riječju - vladavinu prava!

Zbog toga se u sudstvu osjeća - jamačno - i više nego drugdje, svaki deformacijski nedostatak, ili izopačenost, u stručnom, i pogotovo u moralnom smislu, svakog sudionika te vlasti.

Po stečenom uvjerenju o liku sudstva, građanin kao pojedinac, pa onda i sva javnost, stvara predodžbu o državnoj vlasti općenito.

Zbog toga su, sa stanovišta općih društveno-državnih interesa, osobito u pravosuđu, nedopustive bilo kakve deformacije, ili odstupanja od ustavno-pravnih načela, ili od provedbe javnosti poznate i demokratski utvrđene politike jedinstvene državne vlasti. U pravosuđu, unatoč znatnim pozitivnim pomacima, ukupno stanje još uvijek nažalost nije zadovoljavajuće. U toj strukturi državne vlasti najviše se osjeća negativno naslijeđe komunističke prošlosti.

Sudbena vlast, kao bitna sastavnica ukupne državne vlasti, treba više pridonijeti učvršćenju Hrvatske kao pravne države, u kojoj je zajamčena nepovredivost vladavine prava. Ona još uvijek nije dovoljno učinkovita ni kada je riječ o zaštiti prava i pravnih interesa građana, niti u zaštiti temeljnih vrednota hrvatske države i hrvatskog društva. Broj neriješenih predmeta pred sudovima i dalje raste, a vrijeme birokratskog rješavanja pojedinih predmeta još se uvijek produžuje. Na kraju prošle godine ukupan broj neriješenih predmeta iznosio je više od milijuna. To dovodi do određenog stupnja pravne nesigurnosti i izaziva opravdano nezadovoljstvo hrvatskih ljudi.

Kao jedan od glavnih razloga zaostajanja sudova u rješavanju čak i gorućih slučajeva, već duže vrijeme ističe se nepopunjenost sudova. No, sada je ipak popunjeno više od dvije trećine (1.080) sudačkih mjesta, a nedostaje 27,9% (417 sudaca) od utvrđenog broja. (U istom razdoblju prošle godine nedostajalo je 569 ili 38% sudaca.) Smatram da treba ubrzati imenovanje svih sudaca, ali i poduzeti sve druge potrebne korake radi nužnih promjena u zakonodavstvu, i u ustroju sudova koje će omogućiti učinkovitiji i brži njihov rad. I sam ustroj sudstva još uvijek nije posve prilagođen potrebama sudstva u suverenoj državi.

Stanje fizičke i imovinske sigurnosti građana[uredi]

Tijekom prošle godine nastavljene su pozitivne tendencije, koje obilježavaju opće povoljno stanje fizičke i imovinske sigurnosti građana.

U prvih deset mjeseci 1996., došlo je do pada ukupnog broja kaznenih djela za 4,4%, u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, te do poboljšanja učinka otkrivanja počinitelja na 74,5%.

Istodobno valja ukazati na pojačanu opasnost od novih pojavnih oblika kriminala, ali i na pozitivne promjene u strukturi otkrivanja kriminalnih radnji. U prošloj godini zabilježen je porast otkrivanja organiziranog kriminaliteta za 5,1%, gospodarskog za 8,4%, a kriminaliteta droga čak za 141,2%.

Za razliku od opće povoljnih tendencija ukupne sigurnosti, došlo je do porasta broja požara za 28,6%, a i poginulih i ozlijeđenih u požarima. Pri tome treba podsjetiti da je znatan broj požara zabilježen na novooslobođenim područjima, a čak 288 požara nastalo je na miniranim područjima.

U prvih deset mjeseci 1996., unatoč općem povećanju cestovnog prometa, došlo je do smanjenja broja nezgoda za 3,3%, te broja nezgoda s poginulim osobama za 9,1%, broja poginulih sudionika za 8,5% i broja ozlijeđenih za 6,8%. Ovi pokazatelji ohrabruju, stoga treba nastaviti s dosljednom provedbom Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa.

Obrambena sigurnost države[uredi]

Danas - ne samo za svakog nacionalno svjesnog hrvatskog građanina, već i za bilo kojeg objektivnog promatrača - ne može biti nikakve dvojbe, da je stvaranje djelotvorne i učinkovite hrvatske oružane sile bilo bitna pretpostavka za obranu i učvršćenje samostalne Hrvatske.

Treba se, međutim, podsjetiti kakvim je sve kritikama bilo izvrgnuto ovo državno vodstvo, ne samo od jugoslavenskog vrha, nego i od nekih hrvatskih politikanata. Bili smo optuživani, s pogibeljnim prijetnjama, zbog stvaranja tobože stranačke hadezeovske paravojske.

Iz nekih domaćih redova nastavljeno je s kritikama zbog uklanjanja navodno - najboljih vojnih stručnjaka i tobože pogrešno vođenog Domovinskog rata. Povijest je već dala više no vjerodostojan odgovor da je sve što smo činili, u strategijskom i taktičkom smislu, bio jedini način da se obranimo od jugokomunističke i velikosrpske agresije.

Štoviše, jedini put da dođemo do "Bljeska" i "Oluje", da se hrvatski barjak zavijori ne samo u Okučanima, Petrinji i Kninu, u Puli, na Visu i Prevlaci, i sutra na Dunavu, već - u skladu sa splitskim političkim sporazumom - zajedničkim nastupanjem s postrojbama HVO, i u Stolcu, i u Jajcu, i u Kupresu, Glamoču i Drvaru!

A da je sve to bilo, i ostaje, od izravnog strateškog interesa za opstojnost i budućnost hrvatske države, to je više no očito.

Svršetak Domovinskog rata, i novo mirnodopsko razdoblje, postavljaju pred oružane snage nove i drugačije zadaće.

Briljantne pobjede Hrvatske vojske u Domovinskom ratu čine odličnu osnovu, ali i veliku obvezu, za daljnje jačanje i unapređivanje obrambeno-sigurnosnog sustava hrvatske države. Zadaća je preustrojiti oružanu silu koja će biti kadra odgovoriti izazovima u budućnosti, biti zaštita državnih granica u miru, a ako zatreba, ponovno i u ratnim operacijama dokazati svoju snagu i nadmoć.

Ta je zadaća olakšana činjenicom da je već i u tijeku Domovinskog rata, Hrvatska vojska ustrojavana kao moderna oružana sila, na iskustvima i uzorima zapadnih zemalja, ali uz puno uvažavanje svih posebnosti hrvatskih tradicija, oplemenjenih nezamjenjivim iskustvima Domovinskog rata.

Dalji razvitak i osuvremenjivanje Hrvatske vojske provodit će se na način da se ona, što više, prilagodi standardima zapadnih zemalja, posebno zahtjevima Partnerstva za mir i NATO saveza. Cilj je državne politike da što je moguće prije ispunimo uvjete za prijam u članstvo tih organizacija. Promjene u ustroju vojske moraju biti svrhovite, racionalne i usklađene s ograničenim proračunskim mogućnostima hrvatske države. U izgradnji oružane sile važnu ulogu ima domaća proizvodnja i znanstveno- istraživačka djelatnost, koje zajedno moraju promicati primjenu visokih tehnologija u razvitku obrambenih sustava.

Osim usko vojnih zadaća, Hrvatska vojska i Ministarstvo obrane ulažu velike napore i na drugim područjima, osobito na humanitarnom zbrinjavanju stradalnika Domovinskog rata.

Posebna briga poklanja se invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih hrvatskih branitelja. Za ove je potrebe Ministarstvo obrane u 1995. i 1996. izdvojilo 1,6 mlrd kuna. Na osnovi novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja, i propisa o zaštiti civilnih stradalnika, u 1997. za njihovo zbrinjavanje predviđeno je 2,7 mlrd kuna. U 1997., vojni je proračun u odnosu na ratni proračun za 1995. smanjen za 30,3%, a u odnosu na 1996. za 10%. U državnom proračunu za 1995. udio obrane bio je 31%, u prošloj 1996. on je smanjen na 24,4%, a ove 1997. na 22,8%. Radi usporedbe, koliko su hrvatski ljudi morali odvajati za obranu svoje Domovine, navodim da je u većini drugih država za vojni proračun odvajano 4-10%, a u Izraelu i oko 20%.

S obzirom na veliko opterećenje državnog proračuna izdacima za obranu, potrebno je da Ministarstvo obrane, i sva zapovjedništva oružane sile, provode sustavnu štednju na svim područjima. Potrebno je osigurati povoljne uvjete života vojnih postrojbi, i njihovu borbenu spremnost, ali odlučno uklanjati svaku neracionalnost u djelovanju i zloporabu u zbrinjavanju stradalnika Domovinskoga rata.

Hrvatska se vojska također uključila i u obnovu ratom porušenih područja, te u izgradnju objekata kapitalne infrastrukture. Hrvatski inženjerci izgradili su stotine kilometara putova, cesta, autocesta, mostova i drugih prometnih objekata. Ministarstvo obrane priprema prijedlog razvitka hrvatske oružane sile u predstojećem razdoblju od 1997.-2000., koji će nakon razmatranja na VONS-u, i na Vladi, biti podnijet i ovom hrvatskom državnom Saboru.

ZAKLJUČNO: BITNE ZADAĆE DRŽAVNE POLITIKE U 1997.[uredi]

Štovani predsjedniče hrvatskoga državnog Sabora,
Štovana predsjednice Županijskog doma,
Štovani zastupnici oba saborska Doma,
Cijenjeni članovi Vlade i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti,
Ugledni uzvanici i gosti,
  1. S obzirom na to da smo u protekloj (1996.) godini u cjelini ostvarili zadovoljavajuće, a na nekim područjima i vrlo dobre rezultate, imamo sve preduvjete da i u ovoj (1997.) godini, dosljednom provedbom dugoročnog programa ovodobnog hrvatskog preporoda postignemo dalje uspjehe u izgradnji samostalne, demokratske Hrvatske, osobito u podizanju životnog standarda svega pučanstva.
    U ovoj godini sva državna vlast, i sveukupna hrvatska javnost, mora se, prije svega, usredotočiti na rješavanje onih bitnih pitanja koja su, u ovom trenutku, od općeg nacionalno-državnog interesa.
  2. Sva državna tijela, na svim razinama, i sva javna poduzeća, moraju u svom djelokrugu poduzeti sve potrebno da se dovrši mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Hrvatske do 15. srpnja o. g..
    Pri tom se dosljedno držati utanačenog sporazuma između hrvatske Vlade i privremenog upravitelja generala Kleina. Za Hrvatsku je od bitne važnosti da se, uspješnim okončanjem mandata UNTAES-a, ostvari što prije i stvarni suverenitet nad tim područjem s granicom na Dunavu.
    Odmah po uspostavi lokalne i županijske vlasti, nakon izbora, poduzeti sve potrebno za što skoriji povratak prognanika, i za oživljavanje sveukupnog gospodarskog i društvenog života na tom području.
  3. Provedba ovogodišnjih izbora za lokalna tijela, općine, gradove i županije, te za Županijski dom Sabora, ima iznimnu važnost i radi toga što je njihovo istodobno održavanje i na području pod privremenom Upravom UNTAES-a preduvjet za dovršetak mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
    Jamačno, ne manju važnost imaju i izbori za predsjednika Republike. Zadaća je državne uprave da osigura normalne uvjete za njihovu provedbu. Sve istinski demokratske i domoljubne snage trebale bi pridonijeti tome da ovi izbori posluže za dalje jačanje demokratskog poretka, za kvalitetno poboljšanje lokalne i državne uprave u cjelini, radi uspješnijeg rješavanja - na svim razinama - svih problema u daljoj izgradnji Hrvatske u demokratsku zemlju napretka, vladavine prava i socijalne pravde.
    Za očekivati je da će ovi izbori poslužiti i za zrenje, pa i stabiliziranje, mladog hrvatskoga višestranačkog života.
  4. U okviru zakonskih i provedbenih priprema za izbore treba osigurati da sve etničke zajednice, odnosno nacionalne manjine u skladu s ustavno-zakonskim odredbama i Europskom poveljom - srpska, mađarska, talijanska i dr. - budu zastupljene u lokalnim i u državnim tijelima.
    Predstavništvo manjina treba urediti na temelju općeg statističkog popisa stanovništa, koji je - po odluci Vlade - potrebno provesti što prije.
  5. U ovoj godini sveukupna državna vlast - zakonodavna, izvršna i sudska - treba učiniti usklađenije i odlučnije napore u razvitku demokratskog poretka radi potpunijeg ostvarivanja vladavine prava, punog poštivanja ljudskih, građanskih i manjinskih prava.
    Najviša tijela državne vlasti moraju djelovati sukladno ustavnim i zakonskim ovlastima, uz puno poštivanje načela diobe vlasti, ali i načela neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti državnog suvereniteta, radi osiguranja provedbe državne politike na svim razinama.
    U novim mirnodopskim uvjetima društvenog i državnog života, hrvatski politički sustav valja razvijati, pa i pravno nadograđivati, na crti spoznaje o potrebi postizanja što je moguće većeg suglasja svih slojeva hrvatskog naroda, i svih hrvatskih političkih stranaka, o temeljnim, dugotrajnim, ali i trenutnim interesima hrvatskog naroda i hrvatske države. Postizanje u tom smislu hrvatske narodne sloge i jedinstvenosti osnovni je preduvjet snažne, gospodarski prosperitetne, socijalno pravedne i doista demokratske države Hrvatske.
    U razvijanju demokratskog višestranačkog sustava, posebnu pozornost valja obratiti na osiguranje slobode medija. Ali nikakva sloboda ne znači dopuštanje anarhije, i pretvaranje demokratskog reda u nered. I u slobodi medija ne može se dopuštati nikakvo kršenje pravnih propisa, podjednako i od stranih državljana. I na tom području, pogotovu, mora postojati osobna pravna odgovornost za djela i riječi, kako je to u svakoj demokratskoj zemlji.
    Da bi se mogao poboljšati sveukupni sustav državne vlasti, ove godine treba poboljšati plaće državnih službenika, najviših dužnosnika i sudstva. Ove godine treba pristupiti promjeni nekih ustavnih odredbi, u smislu koji sam naprijed izložio, ali nema govora ni o kakvoj bitnoj promjeni našeg ustavnog uređenja.
  6. U godini koja je započela, osnovna zadaća gospodarske politike mora biti poticanje investicija i tehnološkog napretka i održanje visoke stope rasta.
    Radi postizanja i održavanja visokog rasta potrebno je poticati štednju, inicijative u nova ulaganja, u mala poduzeća i obrt. Od najveće važnosti je stvaranje što više dobro plaćenih radnih mjesta u proizvodnom zapošljavanju, kako bi hrvatski građanin mogao sam sudjelovati u izgradnji svoga višeg standarda i bogate Hrvatske.
    Za politiku rasta standarda i zaposlenosti pretpostavka je povećanje štednje, investicija i poduzetnosti, te izvoza kao mjerila uspješnosti ukupnih razvojnih napora. Brzi gospodarski rast preduvjet je i za brže rješavanje socijalnih problema, tj. za održavanje solidarnosti stališa i socijalnog mira. Ali također i za ravnomjerniji razvitak svih županija, a posebno za brže oživljavanje ratom opustošenih krajeva.
    U 1997. godini svekoliku potporu treba dati krajevima koje smo oslobodili od velikosrpske okupacije, i koje je hrvatski Sabor proglasio područjima posebne državne skrbi.
    Demografska, gospodarska, infrastrukturna, kulturna i duhovna obnova ovih hrvatskih područja mora biti prvotna zadaća hrvatske državne politike. U demografskoj obnovi ovih područja (naseljenost ovih krajeva pet puta je manja od hrvatskog prosjeka), treba posebno poticati doseljavanje Hrvata iz iseljeništva, pa i iz prenapučenih velikih hrvatskih gradova.
    Za vraćanje iseljeništva treba poduzimati sustavnije korake, u smislu osiguranja besplatnog povratka i zakonskih olakšica, ali i odlučnog otklanjanja svih birokratskih smetnji.
  7. Od samoga početka kao osnovne ciljeve nacionalno-političkog preporoda, oživotvorenog u stvaranju samostalne i suverene hrvatske države, postavili smo, osim gospodarskog, i ostvarenje demografskog i duhovnog preporoda.
    Dosada su glede demografskog preporoda učinjeni znatni napori u pravnom području i u stvarnosti, ali se tim prevažnim pitanjem treba pozabaviti i u ovoj godini. Valja razmotriti ne bi li bilo svrhovitije pomoć i olakšice za rađanje više djece vezati uz djecu, kako bi majka mogla zadržati svoje zaposlenje, imajući mogućnost zbrinjavanja svoje djece.
    S obzirom na skrajnje ozbiljno i nepovoljno stanje glede prirasta hrvatskog pučanstva, treba ozbiljno razmotriti, radi poticanja prirodnog prirasta, kako zakonski i u stvarnosti ograničiti pobačaj, samo u slučaju medicinske i neke druge stvarne opravdanosti, a na koje sve načine poticati povećanje porođaja.
    Već u ovoj godini potrebno je u državnom i u bankarskom sustavu naći mogućnost povoljnog kreditiranja stambene izgradnje za mlade ljude.
    Time, a i drugim rješenjima o kojima sam prethodno govorio, valja sprečavati odlazak mladih ljudi u svijet. Budemo li im osigurali mogućnost rješenja stambenog problema, zaposlenja i nesputanog napredovanja u izabranom životnom pozivu, možemo očekivati da će u većini mladih ljudi prevladati osjećaj vezanosti za svoj rodni kraj i Domovinu.
  8. Među glavnim zadaćama prosvjetne politike u ovoj godini može se označiti:
    prvo, dalje poticanje pozitivnog domašaja u izgradnji ustrojstva i identiteta hrvatskog školstva;
    i drugo, poboljšanje materijalnih uvjeta školstva i socijalnog standarda prosvjetnih djelatnika, kao preduvjeta stabilnog razvitka i uspješnog odgoja i obrazovanja hrvatske mladeži.
    Na svim razinama državne uprave, i u svim porama gospodarskog života, pri čemu važnu ulogu moraju imati Gospodarska i Obrtnička komora, valja poticati spoznaju o nužnosti udjela u stvaranju i provedbi nacionalno-znanstvenoistraživačkog programa. Jedan od najvažnijih instrumenata gospodarskog razvitka bit će uvijek briga o obrazovanju, o primjeni znanosti i visoke tehnologije, i osobito sveukupne informatizacije.
    Razvitak malog i srednjeg gospodarstva, da bi bilo kompetitivno na svjetskim tržištima, uvelike će ovisiti o stjecanju novih znanja, posebno povezivanjem sa sveučilištima, i znanstvenim institutima.
    U tu svrhu u idućem razdoblju posebna briga treba biti posvećena nastavku reorganizacije visokog školstva.
    Obnovu hrvatske znanosti treba nastaviti s posebnom brigom za znanstvene novake, za stvaranje uvjeta za njihov ostanak u zemlji, i njihovo maksimalno uključivanje u glavnu maticu razvitka znanosti i gospodarstva.
    Započeto stvaranje međuinstitucija između znanosti i gospodarstva (tehnoloških i drugih centara) treba što više ubrzati, pogotovo u središtima izvan Zagreba.
    U provedbi kulturne politike, na svim područjima, valja imati na umu, da je na kulturi, pored prosvjete, težište zadaće duhovnog preporoda hrvatskog društva, u smislu prevladavanja svega onog što nam je kao negativno naslijeđe ostalo iz jugosrpskog i komunističkog razdoblja.
    Polazeći od te spoznaje Ministarstvo kulture mora poticati sve one djelatnosti koje potiču stvaralaštvo i kulturni život u svim hrvatskim središtima.
    Posebnu pozornost valja posvetiti rješavanju problema glavnih hrvatskih kazališta, razvitku hrvatskog filma i reprezentiranju hrvatske kulture u inozemstvu.
    U području zdravstva nastaviti s pozitivnim dostignućima u zdravstvenoj zaštiti. To znači: održanje uravnotežene potrošnje i zaposlenosti, s povećanjem plaća, obnovu porušenih kapaciteta i početak razvojnog investicijskog ciklusa.
    Provedba razborite privatizacije - prema iskustvima drugih zemalja - osobito u našim prilikama razmjerno skromnih raspoloživih sredstava za zdravstvenu potrošnju - može potaknuti racionalnije trošenje ograničenih izvora i dodatno osiguranje, a time poticati i kakvoću i kompetitivnost usluga.
    Ove godine treba donijeti Zakon o športu. Njime treba urediti odnose na ovom važnom području, radi prevladavanja mnogih nejasnosti, lutanja pa i anarhičnosti, s kojima su državna uprava i javnost svakodnevno suočeni.
    Zakonom se moraju odrediti granice između amaterizma i profesionalizma, ne dopuštajući da se pod lažnom krinkom jednog i drugog uspostavljaju skrajnje neracionalni sustavi natjecanja, nerazborito, rastrošno i prikriveno financiranje. Zakonom točno odrediti i način financiranja i upravljanja na području amaterizma i profesionalizma.
  9. S obzirom na to da ćemo još dugo osjećati ratne posljedice agresije, i teškoće prijelaznog razdoblja, to ćemo i ove godine morati uložiti velike napore da bismo uspješno - u okviru prihvaćenog državnog proračuna - mogli oživotvoriti sve nužno, osobito glavne zadaće državne politike.
    U svezi s tim, pozivam sva tijela državne vlasti, da u svojim odlukama, i u njihovoj provedbi, uvijek imaju na umu potrebu skrajnje racionalnosti i štednje, posebno smanjenje birokracije, i to u svakom pogledu i na svim razinama.
    Veoma je važno, također, razvijati sustavno u pučanstvu svijest, da je u interesu ne samo države nego i svakog pojedinca - kao poreznog obveznika i uživatelja socijalnih prava i državne zaštite - da dosljedno ispunjava svoje obveze prema državi, kao pojedinac i sa svojom organizacijom.
    Tek tada ima pravo tražiti od države da i ona ispunjava svoje obveze prema njemu kao građaninu i njegovim institucijama.
    Osim toga, sve je to jedan od najvažnijih preduvjeta za rasterećenje poreznih obveznika i za podizanje životnog standarda svekolikog pučanstva, posebice socijalno ugroženih slojeva stanovništva.
  10. U 1997. godini Hrvatska će nastaviti sa svojom politikom unapređenja dobrih odnosa sa svim zemljama, s posebnom pažnjom na suradnju i promicanje zajedničkih interesa sa susjednim zemljama, te s onima s kojima je povezana posebnim prijateljskim odnosom i strateškim partnerstvom.
    Hrvatska će nastaviti sa svojim poticanjem i potporom uređenja Bosne i Hercegovine na osnovama Washingtonskih i Daytonskih sporazuma i u tom sklopu što tješnjeg povezivanja s bošnjačko-hrvatskom Federacijom.
    U interesu mira i stabilnosti novog međunarodnog poretka u ovom dijelu Europe, Hrvatska je za dalju normalizaciju odnosa sa SR Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom).
    Trajan cilj hrvatske vanjske politike jest svakovrsni povratak u krilo srednjoeuropskog i mediteranskog kruga europskih država, kamo ona povijesno, civlizacijski i gospodarski pripada.
    Hrvatska je bila i ostaje konstruktivni čimbenik u rješavanju krize i uspostavi novog međunarodnog poretka u ovom području.
    Međutim, Hrvatska se odlučno protivi bilo kakvom formalnom uključivanju u regionalni okvir, jugoslavenski, balkanski ili jugoistočnoeuropski, zvao se on savez ili unija ili samo gospodarsko povezivanje.
    Ali kao zemlja povezana s tim područjem, Hrvatska je za dobre odnose sa svim državama toga područja. I mi smo zainteresirani za rješavanje zajedničkih problema prometa i gospodarskih veza tamo gdje je to od bilateralnog ili multilateralnog interesa. I to kako radi neposredne gospodarske svrhovitosti, tako i radi stabilnosti novog međunarodnog poretka.
    Kao granična zemlja s tim područjem Hrvatska ne bježi od svoje odgovornosti, i spremna je i dalje biti konstruktivni čimbenik u svakom pogledu, pa i njegovu povezivanju s Europom i Zapadom.
    Hrvatska će i u budućnosti konstruktivno surađivati s Ujedinjenim narodima, njihovim tijelima i specijaliziranim ustanovama i agencijama, s OESS-om i s drugim međunarodnim organizacijama koje djeluju prema načelima međunarodnog prava i Povelje UN.
  11. Potrebno je razvijati i usavršavati sustav nacionalno-državne sigurnosti radi osiguranja stabilnosti demokratskoga poretka, vladavine prava i fizičke i imovinske zaštite građana.
    Dalji razvitak hrvatske oružane sile, kopnene vojske, zrakoplovstva i hrvatske mornarice, prilagoditi mirnodopskim uvjetima. Težiti savezu sa sjeverno-atlantskim sigurnosnim sustavom i uklapanju u njihove tehničke okvire. U hrvatskoj vojsci njegovati tradicije naroda iz koga je iznikla i pobjednički duh iz Domovinskog rata.
    Neprekidno usavršavati profesionalnu stručnost i borbenu spremnost svih sastava. Poboljšavati životne uvjete postrojbi i pripadnika, ali i maksimalnu štednju na svim područjima radi smanjenja velikih izdataka za obranu.
    Imati stalno na umu da je snaga hrvatske oružane sile - HV, HRZ i HRM - bila i ostaje jamstvo za uspostavu, obranu i budućnost samostalne i nezavisne, demokratske i suverene hrvatske države.
  12. Iznijete bitne zadaće što stoje pred nama u ovoj - 1997. - godini, očito su od itekako velike važnosti za dalji razvitak i učvršćenje naše mlade države.
    Na temelju svega dosadašnjeg iskustva, izražavam čvrsto uvjerenje da će sve zadaće, ova sveukupna državna vlast - zakonodavna, izvršna i sudska - uspješno ispuniti, kao i sve dosadašnje, zajedno sa svojim hrvatskim narodom i svim hrvatskim građanima u cilju napretka i procvata naše Domovine, za boljitak, sreću i blagostanje svih hrvatskih ljudi, za jačanje samostalne, demokratske i suverene hrvatske države.

Hvala na pozornosti.