Brončani konjanik

Brončani konjanik (Peterburška kronika) autor: Aleksandar Sergejevič Puškin, prijevod: Gustav Krklec

1833.

Predgovor

Događaj opisan u ovoj kronici zasnovan je na istini. Potankosti o poplavi crpljene su iz tadašnjih časopisa. Koga zanimaju pojedinosti, može se poslužiti izvještajima V. I. Berha^[1].

Pristup

---

Na obali, uz kržljav džbun,
On^[2], zamislî golemih pun,
Svoj pogled šalje u daljinu.
Širokom rijekom trošni čun
Tek iskrsnu i odmah minu,
A pustom, blatnom obalom,
Tu i tamo se crni dom
Ko utočište za bjegunca;
I šuma svud, u gustom redu,
Nenavikla na zrake sunca,
U magli šúmî.

Misli On:
Odatle ćemo prijetit Švedu;
Tu grad osnovat ja sam sklon,
Da susjeda naučim redu;
Baš tu nam valja, u tom sklopu,
Otvorit prozor u Evropu;^[3]
Uz móre čvrstom nogom stati,
Da svaki brod na valu tom
Ko gost nam dođe u naš dom.
Piròvat ćemo tu i sjati.

I minu ljetâ sto, a grad
Iz močvarâ i šumske tmine
Put prokrči si, gord i mlad,
Ko sjaj i čudo domovine.
I gdje je prije finski sin,
Tek pastorak za naše žale,
Uz niski nasip obalin,
U nepoznate baco vale
Starinsku mrežu, tu se sve
Duž bučne, žive obale
Grdosije od zdanjâ dižu
Sa tornjevima. Svakog dana
Tu mnoge lađe sa svih strana
U bogatu nam luku stižu.
U granitnom je Neva plaštu,
I ponad rijeke mostovi su.
Obúčeni u zelen - baštu
Već davno njeni otoci su.
I gle, pred mladom prijestolnicom,
Gdje glavu spušta Moskva stara,
Baš ko pred novom, pred caricom,
Udovica se klanja cara.

Ja ljubim te, o Petra djelo^[4],
Tvoj strogi, skladni ljubim lik,
I Neve tijek, što hita smjelo,
A granit joj je zaštitnik:
Na ogradama gvozden - šare
I zamišljenih noći plam,
Bez mjesečine što se žare,
U sobici kad svojoj, sâm,
Bez svjetiljaka čitam, pišem:
I zdanja u snu, sve to tišem,
Kad samo igla tanana
Na Admiralitetu sja.

I, žureći, da snaga tmine
Ne zasjeni nebeski svod,
Za zorom zora hitro sine,
Te kratkoj noći zastre hod.
Ja volim tvoje zime sure
Nepomičan i mrazni čar.
Saonice nad Nevom jure,
I ženskim lišcem plane žar.

I sjaj, i šum, i žagor bala
Cvijet mladosti gdje bukti sav.
I šumor pjene iz bokalâ,
I vrelog punča plamen plav.
žustrinu, živost volim vojnu
Na vedrom polju Marsovom. ^[5]
I konjicu, i četu bojnu
I Prostrijeljenih u ljutom boju
Sjaj kacigâ je meni drag.
Ja volim, vojna prijestolnice,
Sa tvrđava ti dim i grom,
Kad sinka na dar od carice
U ponoć prima carski dom;
Il pobjeda kad dušom svom
U Rusiji se nova slavi:
Kad pramaljeću stigne red,
Te Nevom stane pucat led
I krene moru što se plavi.

O cvjetaj, Petrov grade, stoj.
Ko Rusija što čvrsto stoji,
Obuzdat skoro bijes će svoj
Sve sile ispod nogu tvojih:
I starih raspri silan broj
Zaboravit će finski vali,
Što zaludnom su zlobom znali
Razbijat Petrov vječni san!
To bješe slučaj užasan...
Al svjež je još u sjećanjima
I o njem ću vam pričat ja,
Opisat ću ga vjerno svima...
No tužna bit će priča ta.

---

Prvi dio

---

Nad mračnim, noćnim Petrogradom,
Novembar diše prvim hladom.
Uz teških vala huk i lom,
U koritu se Neva krutom
Bacaka, ko na logu svom
Bolesnik moren boli ljutom.
A bješe kasno: kao prut
O stakla dažd je šibo ljut,
I vjetar vijo stazom mraka.
Iz gostiju svom domu tad
Evgenij se je vraćo mlad...
Mi nazvat ćemo svog junaka
Tim imenom, jer ime to -
Bar za me - zvuči ugodno.
Ja obikoh se na nj već prije,
A prezime nam važno nije,
Sve iako je nekad baš
U zemlji posvud bilo slavno,
Jer perom ga Karamzin^[6] naš
Uzvisio je nekoć davno.
Al sadašnji ga svijet sav
Već predao u zaborav.
Naš junak u Kolomni služi
I nit se jada, nit se tuži.
Što doba našeg brzi hod
Nit prošlost mari, nit rod.

Evgenij tako, stigav kući,
U krevet legne samotan.
Al zalud čeka tihi san,
Jer misao ga mnoga muči. -
A o čem misli u taj tren?
Da sâm je i zaboravljen;
Da grdnih muka jošte treba
Nezavisnost dok stekne, čast,
A mogo bi mu bog sa neba
Da sve udijeli: novac, vlast...
Ta koliko je sretnih ljudi,
Glupakâ lijenih, zlobne ćudi,
A život im je vedar, lak! -
Da dva su ljeta već što služi;
Da oblak mrk nad gradom kruži
I sve je teži rijeke tlak;
Da vali biju sve to brže.
I mostovi se jedva drže:
Da, možda, dana dva, il tri
Parašu neće vidjeti.
Uz takve misli, jada pune,
On željaše u noći toj
Da vjetar strašni blaže dune
I kiša stiša škropot svoj
O prozore...
I snene oči
Na koncu sklopi umoran.
Al već se rijedi magla noći
I već se javlja blijedi dan...
Dan užasan!
Kroz cijelu noć
S orkanom Neva bitku bila,
Al napokon je izda sila,
I svlada je oluje moć...^[7]

A s jutra već po obalama
Provrvio je narod gust,
I divio se: voda sama
I pjena divlja, talas pust.
To Neva, silnim vjetrom gnana,
U pravcu, tijeku suprotno,
Potápala je razuzdana
Sve otoke na putu svom.
I sve što orkan biva teži
Sve žešće Neva bjesni, reži.
Mahnitâ, vri, promijeniv smjer,
I odjednom ko divlja zvijer
Na grad se baci. U tom trenu
Sve bježat stade. Prostor vas
Opustje naglo - i, za čas,
U podrume svom snagom krenu,
Iz mrtvila kanale prenu;
Do pojasa, ko Triton^[8] gol,
U vodi stoji Petropol.

Hej, opsada! Na juriš! Stali
O prozore da pljušte vali.
Tu staklo prsnu. Tu se pun
Prevrnuo u letu čun...
Ostaci kućâ, grede s krova,
I trgovčeva roba nova,
I siromáška jadan plijen,
I most, olujom razvaljen,
I ljesovi iz gdjekog groba -
Sve pliva, tone!

Čitav puk
Već obuzeo strah i mûk.
Sve propada: i krov, i roba!
A otkud pomoć?
U to doba
Car pokojni je vlado nama,
I slomljen tugom, on je tad
S balkona gledo golem jad
I reko: "S božjim stihijama
U koštac ne smije niti car."
I očiju je, punih jada,
Svu bijedu gledo, slomljen, star.
Gdje trg je morem posto sada,
A u nj, ko rijeke, iznenada,
Sve ulice potekle. Dvor
Sad nalik je na otok pusti.
Car reče. - A za odgovor,
Čim teške riječi te izusti,
Kroz bučnih voda hûk i lom
Poletjeli su generali^[9]
Spasavat ljude što im vali
Razoriše i krov i dom

Na Petrovu je trgu tada.
Na uglu, gdje je nova zgrada,
A prilaz joj je uzdignut,
I pred njim, pruživ šape svoje,
Dva lava, kao živa, stoje. -
Gologlav, dršćuć kao prut,
Na lava, što je smrknut, ljut,
Evgenij sjeo, lica blijea.
Sav preplašen, pun gorkog jeda -
Ne zbog sebe. Jer u taj mah
Od vâla ga ne spopa strah.
Što potplate mu sve iskvasi,
On ne ču dažda u taj tren,
Ni vjetra, što mu čupa vlasi,
I nosi šešir ugrabljen.
Tek jedne misli njega more,
U jedan smjer je zagledan:
Gdje val se diže, poput gore,
Iz dna duboka uzvitlan,
I s bijesom opet na dno pada,
Oluja tamo tutnji sad.
I lomi sve. O, bože moj,
O, jao! - baš u stravi toj,
Uz zaliv sâm, gdje stoji iva,
Gdje ograda je stara, siva,
I trošni dom - baš tu je stan
Udovice i kćerke njene

Paraše... Zar je sve to san,
Il java? Sve, što vide zjene?
Zar sav je život pusti san
I podsmijeh neba, samotan?
Ko začaran on stoji, jadan,
Ko prikovan uz mramor hladan,
Ni maći se! A voda svud,
I posvud divlje vode ćud.
Tek gore, navrh tvrde stijene,
Na uzdignutom mjestu svom.
Nad Nevom punom divlje pjene,
Gle, kumir, ruke ispružene,
Na konju svome brončanom.

---

Drugi dio

---

Razaranja već Neva sita
I bijes odjednom stišav ljut,
Na svoj se opet vrati put
Ko pobjednica ponosita,
Napuštajući plijen, dok hita,
I zlotvor tako, snagom svom
Sa četom svojom okrutnom
U selo banuv, krši, hara,
I pljačka, grabi, pustoš stvara,
Svud škrgut zubî, jauk, lom!...
A grabežu kad prijeđe mjera,
Zločinci, bježe - strah ih tjera
Od potjere na bijegu tom,
Te nagrabljene gube stvari.

I spade voda, pločnik stari
Ljepotom opet zasja svom;
Evgenij juri, sav se žari,
I sve ga više goni strah
Do rijeke, koju izda dah.
No, pobjedničke slave svijesni,
Još kipjeli su vali bijesni
Pod ognjem, koji ne htje stat.
Još pjenilo se more valâ,
A Neva sva se zadihala,
Ko s bojišta kad stigne hat.
Evgenij gleda: nije varka -
Na valima se ljulja barka;
Lađara viknu, nade pun. -
I bezbrižan ga lađar žurno
Već vozi kroz to more burno,
Naplativ nešto tek - za čun.
I dugo s burnim valovima
Vješt lađar bio ljuti boj,
Da čun sa hrabrim putnicima
Ne prevrnu, i da ga se njima
U vrtlog ne povuku svoj,
Al pristadoše.
Gle jadnika.
Gdje trči znanom ulicom
I traži znana mjesta, dom,
Al snać se ne zna: strašna slika!
Sve pred njim samo pusti žal;
Sve sruši ili uzme val:
Nakrivile se kuće male.
A druge već se rušit stale,
Il nestale. A svud po tlu,
Na ljutom ko na bojištu
Do leša leš: Evgenij tada
Poletje naprijed kano lud,
Izbezumljen od strašna jada,
I juri tamo, gdje ga hud
I nepoznati udes čeka,
Ko tajno pismo s pečatom.
Gle, predgrađe je tu, i rijeka,
I zaliv - tu je blizu dom...
Al gdje?
Odjednom nesigurno
On stade, krenu natrag žurno,
Pa opet svrati cilju svom:
Ta tu je stajo njezin dom;
Gle ive! Tu su vrata bila.
Zar val ih uze? Gdje je stan?
Ko da mu nesta krv iz žil,
Tumara brižan, žalostan,
I skrhan svojim jadom, mukom.
Tad naglo lupi čelo rukom
I prasnu u smijeh.
Noć je tad
Ogrnula već maglom grad,
Kroz oblak blijed obasja kraj,
I tihi grad se iz sna prene.
Al nigdje više traga zlu.
Jer, zrake zlatne i rumene
Već prekrile su bijedu svu.
Po starom sve je teklo tu.
Ravnodušno se mnoštvo svijeta
Po ulicama čistim šeta.
Do ureda već grabi put
I činovnik, još snen i ljut.
Trgovčić spretni kraj dućana
U nevolji se snašo toj:
Prebacit će gubitak svoj
Na leđa bližnjeg, skorih dana.
I gdjegdje jošte traje lov
Za kakvim čunom.
Grof Hvostov^[10],
Ljubimac neba, poznat svima,
U besmrtnim već stihovima
O Nevi piše zapis nov.
Evgenije, o jadni stvore...
Oj, jao! Njegov smućen um
Ne podnije strašnih jada more,
Ni zadnje nade grobni hum.
U ušima mu stalno buči
Oluje hûk i Neve šum
Sto crnih misli njega muči
U skitnji, kojoj posta sklon.
I prođe tjedan, mjesec - on
Ne svrati nikad svojoj kući,
A njegov kutić tjeskoban
Iznajmi gazda kao stan
Siromašnom poetu jednom.
Evgenija čak ni za tren
Po svojoj stvari! Njemu, bijednom,
Svijet posta tuđ i neiskren;

Tek luta, spava gdje u luci,
I jede kad mu tkogod dâ
Komadić kruha. Odjeća
U traljama mu. Već se maša
Mališan zao kamena,
I bič ga grubog kočijaša
Oplete preko ramena.
Razabiro već nije pute,
Napustio ga posve um,
Zaglušio ga teški šum
Iznútra, od te sudbe ljute.
I vukao se tako svud,
Nit svijestan, niti posve lud,
Ni zvijer, ni čovjek, žitelj svijeta,
Nit sjena...
Jednom teškim snom
U luci zaspa, krajem ljeta,
A vjetar šibo snagom svom,
I valova se čuo lom
O pristanište kako biju
I stubište mu pjenom miju,
Ko molitelj kad uzalud
Navaljuje na nijemi Sud.
I on se prenu. Doba gluho:
Dažd šibo, vjetar tužno duho.
Daleko negdje, u taj čas,
Kroz mrak se čuo straže glas...
Evgenij skoči; iznenada
Svih podsjeti se prošlih jada,
Požúrî se, al ték za tren,
I naglo stade prestravljen,
Sa užasom sred blijeda lica.
Zar izdao ga očni vid?
Ta on je ispod stepenicâ
Visoke zgrade... Eno zid
Pod kojim, pruživ šape svoje,
Dva lava, kao živa, stoje,
A gore, navrh tvrde stijene,
Nad ograđenom hridinom,
Gle, kumir, ruke ispružene,
Na konju svome brončanom.

Evgenij trepti. Sve mu življi
Obasja strašne misli sjaj:
Tu bješe potop. To je kraj
Gdje harali su vali divlji,
Gdje slavili su bijesni pir,
Narušujući svima mir.
I onom čak što strši gore
U sumrak, glavom brončanom,
Što voljom svojom sudbinskom
Grad osnova, gdje bješe more...
Iz magle strašan sja mu lik!
Pun mislî taj je konjanik!
Koliko snage tu se skriva!
O, kakav plam u konju tom!
Gdje zastati ćeš kopitom?
O, kamo hitaš, vatro živa?
O ti, što vladaš udesom!
Nad bezdanom zar nisi tako
I Rusiju nam digo jako,
Sa uzdom svojom gvozdenom?

Oko njeg stane da se šeta,
U stanju opet bezumnom,
I divljim mjeri pogledom
Taj lik, što pola drži svijeta.
I zbunjen, skupiv snagu svu,
O šipke čelo pritisnu.
Na očni vid mu magla pade,
A srce prože ognjem plam,
I krv mu zavri. Mračan, sâm,
Pred lik kumira gordog stade.
I, zube stisnuv, skupiv pest,
Ko mračne sile da ga drže:
"O, graditelju moćni!" - brže
U šaptu zlobnom reče - "Jest
Pokazat ću ti!"... Mračna svijest
U bijeg ga nagna strelimice.
Prikáza mu se u taj tren
Da konjanik je razjaren
Okrenuo spram njega lice...
Već juri trgom, a kroz muk
Za petama mu mukli zvuk -
Ko grmljavine kada bruje -
To kopita se topot čuje,
To trgom ječi gvozden - huk.
I sav u sjaju mjesečine,
I svu noć tako trči luda,
Sa ispruženom desnicom -
To jahač za njim iz daljine
Na konju juri brončanom.
Al' svud ga strašni goni lik.
Za petama mu topot svuda, -
Svud za njim Brončan Konjanik.

I od tog doba, kad god mora
Da prođe jadnik trgom tim,
Pométenost ovlada njim -
Strah obuzme tog bijednog stvora,
Primirit želeć strašnu muku,
I kapu skida u taj mah;
Od ljudî pogled krije plah
I kloni ih se.
Otok mali
Sa obale se vidi te,
Gdje ribar s mrežom pristane,
Kad s lova ga nanesu vali,
I ribu prži uza džbun.
A nedjeljom doveze čun
Činovnika na otok pusti,
Da dan provede bezbrižan.
Tu valovi su teški, gusti -
Kad poplave je bio dan -
Nanesli trošni dom. Iz vode
Ko grm je stršo, crn i gust.
No prošlog ljeta barka ode
I odvuče ga. Bijaše pust
I razvaljen. Na trulom pragu
Evgenij leži, mrtav, tup...
Tek tad su njegov hladan trup
Sahranili u zemlju dragu.

---

---

<references>

1. V. I. Berh (1791.-1834.) - ruski znanstveni, poznat po svojim istraživanjima s područja povijesti i zemljopisa.
2. On - ruski car Petar I, graditelj nove ruske države, u kojemu Puškin utjelovljuje državnu, povijesnu nuždu, koju i on sam prihvaća. Nasuprot njemu lik je maloga činovnika, "bijednoga Jevgenija", koji se pokušava usprotiviti "gospodaru sudbine".
3. Otvoriti prozor u Evropu - Algarotti Francesco (1717.-1764.), talijanski pisac i putopisac (Voyage en Russie), prijatelj Voltairea i Fridriha II, napisao je još u XVII. stoljeću: "Petrograd je prozor kroz koji Rusija gleda u Europu."
4. Petra djelo - Petrograd je izgradio car Petar I.
5. Polje Marsovo - na Marsovom polju u Petrogradu tradicionalno su se održavale vojne parade.
6. Karamzin - Nikolaj M. Karamzin (1766.-1826.) - ruski književnik i povjesničar.
7. Oluje moć - Mickiewicz je divnim stihovima opisao dan uoči petrogradske poplave u jednom od svojih najboljih pjesničkih ostvarenja Oleszkiewicz. No, njegov opis katastrofe nije točan: snijega nije tada bilo, a niti je Neva bila smrznuta. Puškinov je opis točniji, iako u njemu - prema Puškinovu priznanju - nema žarkih boja poljskog pjesnika.
8. Triton - u grčkoj mitologiji bog morskih dubina, sin Posejdona, s gornjim čovječjim dijelom tijela i s ribljim repom.
9. Generali - grof Miloradovič i general - ađutant Benkendorf
10. Grof Hvostov - Dmitrij I. Hvostov (1757.-1835.), ruski pisac, član Akademije. Njegove drame, ode, epigrami i poslanice predmet su podsmijeha suvremenika, osobito Puškina. Ime Hvostova još je za njegova života postalo pogrdnim nazivom za nenadarenog pjesnika.